Lošiji ukus paradajza rezultat je ciljanog uzgoja kojim se poboljšavaju ekonomski važna svojstva, a ne nužno kvalitet ukusa. Naime, uzgajivači su godinama birali sorte koje:
- duže ostaju svježe,
- lakše se transportuju bez oštećenja,
- imaju duži rok trajanja,
- otpornije su na bolesti.
Stare sorte paradajza, iako ukusnije, manje su otporne, zahtijevaju više pažnje i sredstava za uzgoj i daju manji prinos. Naprimjer, u hidroponskom uzgoju – gdje biljke rastu u vodi obogaćenoj hranjivim tvarima i hormonima – s jedne biljke može se ubrati i do 10 kilograma paradajza.
Stručnjaci ističu da činjenica da paradajz raste u vodi, a ne u zemlji, nije sama po sebi razlog za gubitak ukusa. Mnogo važniji su sljedeći faktori životne sredine:
- temperatura,
- količina i kvaliteta vode,
- hranjive materije,
- i posebno sunčeva svjetlost.
Paradajz uzgojen tokom ljeta, kada ima dovoljno prirodnog sunca, ima bolji ukus nego onaj iz plastenika, jer vještačko osvjetljenje ne može u potpunosti zamijeniti sunčevu svjetlost.
Najvažniji faktor za dobar ukus ipak ostaje odabrana sorta, ali i vrijeme kada se paradajz bere. Najukusniji je onaj koji sazri na biljci, a ne onaj koji se bere prerano, pa sazrijeva tokom transporta i skladištenja.
Ukratko: Paradajz lošije miriše i ima slabiji ukus jer su proizvođači birali otpornost i isplativost – a ne aromu.