Harry Potter and the Prisoner of Azkaban (2004) često se smatra jednim od najboljih filmova u cijeloj franšizi, i to s dobrim razlogom. Film, u režiji Alfonsa Cuaróna, donosi jasan tonalni zaokret u odnosu na prva dva nastavka, dok se Zlatni trio suočava s početkom tinejdžerskih godina. Svijet Harryja Pottera djeluje „življe“, a ulozi su veći nego ikada, uz Dementore koji patroliraju školskim dvorištem.
Gluma je snažnija, magija slojevitija, a scenarij ulazi u moralno sive zone koje će kasnije obilježiti buduće filmove iz serijala. Na mnogo načina, treći film označava početak mračnije ere čarobnjačkog svijeta. Ipak, sve to ne mijenja činjenicu da Harry Potter and the Prisoner of Azkaban sadrži nekoliko očiglednih rupa u radnji i neoprostivih grešaka. Evo sedam stvari koje ne valjaju u onome što se često naziva najboljim Harry Potter filmom svih vremena.
1. Bez dubine u pozadini Maraudera
Film čini veliku nepravdu romanu upravo zbog načina na koji tretira priču o Marauderima. Ovaj nedostatak konteksta jedna je od najvećih propuštenih prilika, jer se film nikada zaista ne bavi njihovim prijateljstvom niti ulogom koju su imali u Prvom čarobnjačkom ratu. Iako je slavna Marauder’s Map ključni dio radnje, njena historija ostaje zanemarena.
J.K. Rowling u romanu posvećuje cijelo poglavlje – „Moony, Wormtail, Padfoot, and Prongs“, objašnjavajući kako su se James, Sirius, Remus i Peter upoznali i zašto su se ilegalno pretvorili u Animaguse. Neki bi rekli da bi to u filmu bilo „popunjavanje“, ali zapravo je riječ o snažnom emocionalnom luku koji u potpunosti mijenja Harryjevo shvatanje prošlosti.
Zbog toga završnica trećeg čina filma djeluje slabo, jer nikada zaista ne upoznajemo Maraudere kao osobe. Film ne objašnjava zašto se James pretvarao u jelena kako bi bio uz Remusa tokom njegovih transformacija, pa kada Harry ugleda Patronusa kraj jezera i šapne „Tata“, gledaoci koji nisu čitali knjige ostaju zbunjeni. Uz to, Marauderi su svedeni na jednodimenzionalne stereotipe, dok ih knjiga prikazuje kao nesavršene učenike koji su kršili pravila, ali su izrasli u odgovorne odrasle ljude. Upravo to čini Peterovu izdaju toliko potresnom i objašnjava dugogodišnju ogorčenost Siriusa i Remusa. Film taj centralni sukob prikazuje površno i previše ubrzano.
2. Sirius Black i nagla „iskupljenost“
Ovaj problem djelimično proizlazi iz izostanka priče o Marauderima, ali i iz činjenice da se film jedva bavi razvojem lika Siriusa Blacka. Knjiga detaljno istražuje njegovo psihičko stanje nakon bijega iz Azkabana, pokazujući kako su ga godine provedene među Dementorima gotovo slomile.
Gary Oldman to djelimično nagovještava u filmu, ali se nikada do kraja ne prikazuje koliko je Sirius bio blizu gubitka razuma. Zbog toga njegov nagli prelazak iz opasnog bjegunca u toplu, očinsku figuru za Harryja djeluje neprirodno.
Film gotovo uopće ne ulazi u Siriusovu traumu, niti Harry dobija vremena da preispita iznenadno otkriće njegove nevinosti. U jednom trenutku Ron viče da Sirius želi ubiti Harryja, a već u sljedećem svi ga pokušavaju zaštititi. Najveći problem je zanemarivanje duboke veze između Siriusa i Jamesa, zbog čega odnos Harryja i Siriusa djeluje nedovršeno. Harry sve prihvata gotovo magično i čak pristaje da živi s njim bez mnogo razmišljanja. Umjesto složenog početka jednog od najznačajnijih odnosa u serijalu, dobijamo mlaku verziju koja umanjuje zašto je Sirius bio omiljen lik u knjigama.
3. Rupe u logici Time-Turnera
Time-Turner je jedan od najzanimljivijih magičnih predmeta u filmu, ali ujedno i onaj koji ruši unutrašnju logiku svijeta Harryja Pottera. Prije svega, teško je opravdati zašto se tako moćan predmet daje trinaestogodišnjakinji samo da bi mogla pohađati više časova.
Na kraju filma Dumbledore upozorava Harryja i Hermionu da i najmanja greška može imati katastrofalne posljedice, jer Time-Turner može promijeniti čitave vremenske tokove. Ipak, putovanje kroz vrijeme stvara samoodrživu petlju koju film nikada ne objašnjava do kraja.
Harry spašava sam sebe Patronusom za koji je mislio da pripada njegovom ocu, ali se otkriva da ga je sam prizvao. Ipak, u „originalnoj“ liniji vremena Buckbeak je pogubljen, dok se Patronus tretira kao fiksan događaj. Uz to, pravilo nalaže da ne smijete biti viđeni od strane svog prošlog ja, ali Hermione baca kamen na samu sebe kako bi se udaljila iz Hagridove kolibe. Film nikada ne razrješava te kontradikcije – što je možda prihvatljivo za mlađu publiku, ali problematično za starije gledaoce, piše Collider.
4. Harry koristi magiju izvan Hogwartsa
Jedno od osnovnih pravila serijala jeste da maloljetnim čarobnjacima nije dozvoljeno koristiti magiju izvan Hogwartsa. Film to pravilo potpuno zanemaruje već u uvodnoj sceni, u kojoj Harry koristi čaroliju Lumos Maxima ispod pokrivača kod Dursleyjevih.
Ta scena ne postoji u knjizi i ne doprinosi radnji. Još gore, Harry već zna da Ministarstvo magije može detektovati takvu upotrebu, jer je ranije dobio upozorenje zbog Dobbyjeve čarolije. U knjigama je zbog toga izrazito oprezan, dok je u filmovima potpuno opušten, što smeta fanovima koji poznaju stroga pravila tog svijeta.
5. Peter Pettigrew i Marauder’s Map
Film otvara još jednu rupu u radnji prikazujući Petera Pettigrewa na mapi. Ako ga Harry vidi, logično je da su ga Fred i George morali primijetiti tokom godina korištenja mape. Teško je povjerovati da nikada nisu zapazili ime odraslog muškarca koji spava u spavaonici njihovog mlađeg brata.
Film također ne objašnjava zašto se Pettigrew iznenada pojavljuje na mapi, s obzirom na to da nije napuštao oblik štakora. Još čudnije je što Lupin, nakon što sazna za to, ne obavještava Dumbledorea niti Ministarstvo, već jednostavno čeka rasplet događaja.
6. Lupin ne uzima napitak
U knjizi je jasno objašnjeno zašto Remus Lupin zaboravlja popiti Wolfsbane Potion, ali film to ne pojašnjava. Njegova transformacija dodatno zbunjuje jer izgleda kao da se dešava tek kada ga obasja mjesečina, što implicira da ju je mogao izbjeći.
7. Neugodan završni kadar
Iako djeluje kao sitnica, završni kadar filma ozbiljno narušava ton. Nakon napetog vrhunca i spoznaje da će se Voldemort vratiti, film završava komičnim zamrznutim kadrom Harryja na Fireboltu, s razvučenim izrazom lica. Taj prizor djeluje neusklađeno s mračnim završetkom i osjećajem nadolazeće propasti.
U knjizi je priča o Fireboltu mnogo snažnija i napetija, dok film tu emocionalnu tenziju zamjenjuje laganim, gotovo šaljivim trenutkom, što kod gledalaca stvara osjećaj naglog emocionalnog preokreta.