Sjajna crna plastika, poznata kao „piano black“, godinama je gotovo neizostavan detalj u enterijerima modernih automobila. Iako je mnogi vozači ne vole zbog otisaka prstiju i ogrebotina, proizvođači su je masovno prihvatili iz dva glavna razloga, izgleda luksuzno i relativno je jeftina za proizvodnju.
„Piano black“ ostavlja snažan utisak u salonima, jer visok sjaj djeluje elegantno i lako se uklapa uz bilo koju boju enterijera. Još početkom prošle decenije dizajneri su je smatrali trendovskim rješenjem, a bila je sveprisutna na sajmovima automobila.
Pored estetike, važnu ulogu imala je i proizvodnja: u saradnji s dobavljačima, poput kompanije BASF, proizvođači su uspjeli dobiti visok sjaj bez klasičnog procesa farbanja i lakiranja, što je značajno smanjilo troškove i ubrzalo proizvodnju.
Međutim, mana ovakvih površina brzo je postala očigledna. Visoki sjaj funkcioniše poput ogledala – ističe prašinu, otiske prstiju i čak najsitnije ogrebotine.
Paradoks je u tome što svako brisanje povećava rizik od novih mikrooštećenja, pa vlasnici često ulaze u začarani krug čišćenja.
Dodatni razlog za širenje „piano black“ trenda bila je ekspanzija velikih ekrana u kabinama. Isključeni displeji izgledaju slično sjajnoj crnoj plastici, pa je okolna dekoracija korištena kako bi se postigao vizuelno ujednačen i moderan izgled komandne table.
Ipak, čini se da se trend polako mijenja. Sve više proizvođača u novijim modelima odustaje od „piano black“ detalja jer žele topliji i praktičniji ambijent u kabini. Kupci su, jednostavno, umorni od stalnog poliranja.
Negativan stav prema „piano black“ završnoj obradi nije nastao zato što je riječ o lošem materijalu, već zato što visoki sjaj nije zahvalan u prostoru koji se stalno dodiruje. Lijep je na prvi pogled, ali vrlo kratko zadržava taj utisak.
Ako industrija zaista krene dalje, malo ko će žaliti za otiscima prstiju.