U srcu najvećih pustinja na svijetu, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati realizuju megaprojekte koji oduzimaju dah. Ipak, postoji nevjerovatan paradoks: ove zemlje svake godine uvoze milione tona pijeska, uprkos dinama koje se prostiru dokle pogled seže. Ali zašto?
Zamislite ogromne dizalice koje istovaruju pijesak s brodova iz Australije ili Egipta, dok vjetar istovremeno raznosi beskrajna prostranstva lokalnog pijeska koji je neupotrebljiv. Prema carinskim podacima i specijalizovanim analizama, Emirati su 2023. godine uvezli više od šest miliona tona pijeska. Saudijska Arabija je odmah iza njih, sa redovnim uvozom za potrebe svoje Vizije 2030, ambicioznog plana izgradnje futurističkih gradova poput Neoma.
Problem je u teksturi. Pustinjski pijesak, oblikovan hiljadama godina vjetrova, ima fina, glatka i zaobljena zrna, poput uglačanih kuglica. Savršen je za šetnju ili pejzaž, ali nije pogodan za vezivanje s cementom u armiranom betonu. Takva zrna se ne „hvataju“ dobro, što slabi čvrstoću konstrukcija. Zato se uvozi pijesak oštrih, uglastih zrna iz riječnih korita ili kamenoloma, koji omogućava stvaranje čvrstog betona.
U Dubaiju je to realnost: ostrva Palm i The World zahtijevala su stotine hiljada tona pijeska iz drugih zemalja, uključujući 45.700 tona iz Australije samo za izgradnju Burj Khalife. Za proizvodnju stakla i čiste silike situacija je ista, pustinjski pijesak je previše nečist i presitan. Emirati troše oko 87 miliona dolara godišnje na visokokvalitetni kvarcni pijesak.
Pijesak je druga najeksploatisanija prirodna sirovina na svijetu, odmah poslije vode, godišnje se koristi oko 50 milijardi tona, prema podacima UN-a. U trgovinu su uključene i kriminalne mreže koje krijumčare pijesak iz zemalja poput Indije i Maroka. U zemljama Zaljeva, brzorastući gradovi poput Dubaija, Abu Dabija i Rijada dodatno povećavaju potražnju.
Emirati su 2023. godine uvezli pijesak u vrijednosti od 40,6 miliona dolara, najviše iz Saudijske Arabije, ali i iz Egipta i Belgije. Lokalni obalni pijesak se ne koristi kako bi se izbjegla erozija plaža i uništavanje ekosistema, pa se pijesak radije uvozi iz Omana i drugih zemalja, uprkos visokoj cijeni.
Saudijska Arabija također razvija alternative, poput recikliranih materijala i vještački proizvedenog pijeska, u okviru svoje zelene Vizije 2030. Ipak, sa projektima poput Neoma i stalnim širenjem Dubaija, potražnja za kvalitetnim građevinskim pijeskom ne prestaje.
Na kraju, ispada da čak i pustinja mora da kupuje pijesak.