Sigurno ste barem jednom u životu čuli ili izgovorili rečenicu: „Danas sam ustao na lijevu nogu.“ I odmah je sve jasno: loš dan, čudan osjećaj, niz sitnih (ili većih) nesporazuma. Ali, jeste li se ikada zapitali, zašto baš lijeva noga? I otkud ta izreka?
Porijeklo ove fraze vodi nas daleko u prošlost, u vrijeme kada su ljudi svijet tumačili kroz znakove, simbole i sujevjerje. Još u antičkom Rimu, ali i u starim slavenskim i bliskoistočnim kulturama, lijeva strana se smatrala lošom, zlom, nesretnom, dok je desna bila „strana blagoslova“, sunca i božanske zaštite.
Rimljani su vjerovali da ako ujutro prvo staneš lijevom nogom na zemlju, prizivaš nesreću za cijeli dan. Zato su vojnici, svećenici i obični ljudi pazili da iz kreveta uvijek ustanu desnom nogom naprijed. U nekim hramovima čak je bilo zabranjeno ulaziti lijevom nogom, jer se to smatralo uvredom za bogove.
Slično vjerovanje zadržalo se stoljećima. Kršćanski srednji vijek dodatno je ojačao negativnu simboliku ljevice, povezujući je s đavolom, grijehom i „pogrešnim putem“. Ljevoruke osobe bile su sumnjive, a lijeva strana tijela povezivala se s nesrećom, sjenkama i podsvjesnim nagonima.
Naravno, danas znamo da je lijeva strana tijela jednako važna kao i desna – i da ljevoruki mogu biti i umjetnici, i geniji, i potpuno obični sretni ljudi, ali jezik pamti svoje drevne strahove. Zato i danas, kada dan krene naopako, instinktivno kažemo da smo „ustali na lijevu nogu“, kao da je to moglo pokrenuti čitavu lavinu loših događaja.