Mnogi ljudi se u nekom trenutku u životu zapitaju zašto smo ovdje, koji je smisao našeg života i svrha našeg postojanja, kakvo je naše mjesto u ovom svijetu, kako život treba da izgleda, da li može da bude bolji…
Jedan od efikasnih načina da se pomogne čovjeku u pronalaženju i ostvarivanju smisla života je logoterapija. Utemeljivač ove metode je Viktor Frankl, austrijski psihijatar i filozof, koji je u toj oblasti postigao velike naučne, ali i praktične rezultate, piše Puls.rs.
Viktor Frankl
Viktor Frankl je rođen 26. marta 1905. godine u Beču, u činovničkoj jevrejskoj porodici. Još kao dijete je bio veoma radoznao i govorio je da će postati ljekar. Studirao je medicinu i filozofiju na Bečkom univerzitetu i specijalizirao neurologiju i psihijatriju. Zanimljivo je da je bio veoma mlad kada je, već 1924. godine u uglednom psihoanalitičkom časopisu International journal of psychoanalysis objavio svoj prvi rad posvećen Šopenhaueru. Organizovao je besplatna savjetovališta za mlade, a prvo zaposlenje je dobio na Univerzitetskoj psihijatrijskoj klinici u Beču. Svoju privatnu psihijatrijsku praksu je započeo 1937. godine.
Kada je nacistička Njemačka anektirala Austriju (1938.) Viktor Frankl je bio primoran da se odrekne svoje privatne prakse. Oduzeli su mu doktorsku licencu, radio je u Rotšild bolnici (jedinoj u Beču u kojoj su mogli da rade ljekari Jevreji) i dobio naziv „specijalista za Jevreje“. Frankl je sa užasom posmatrao kako nacisti sprovode istrebljenje njegovih pacijenata oboljelih od psihičkih bolesti kroz nacistički program eutanazije. U očajanju je pokušavao da falsifikuje medicinsku dokumentaciju, pokušavajući da spasi svoje pacijente.
Dobio je priliku da emigrira u SAD u vrijeme kada je antisemitizam u Austriji bio na vrhuncu. Sa američkom vizom u džepu šetao je ulicama Beča i razmišljao kako da postupi: vizu su dobili on i supruga, ali ne i njegovi roditelji. Vrativši se kući, zatekao je oca kako popravlja predmet iz oštećene sinagoge – tablu sa Božjom zapoviješću: „Poštuj oca svojeg i mater svoju“. Tog trena je odlučio da ostane u Austriji. Iz takve odluke su nastale njegove lične patnje, ali je iz tog iskustva nastala i metoda koja je predmet ovog razmatranja.
Logoterapija je forma egzistencijalne analize. Svoju teoriju i terapiju Frankl je zasnovao na sopstvenom iskustvu iz nacističkih logora Aušvic, Terezijenštat i Dahau u kojima je bio zatočen od 1942. do 1945. i u kojima su mu stradali roditelji, brat i supruga (koja je bila trudna). Zatočeničko iskustvo mu je otkrilo da čovjek može podneti i najteže uslove ukoliko ima zbog čega da živi.
Nakon rata, Frankl se vratio u Beč i već 1945. godine napisao je svoju najpoznatiju knjigu, koja je prevođena kao Čovjek u potrazi za smislom, Od koncentracionog logora do egzistencijalizma i Zašto se niste ubili? (naslov originala: Trotzem Ja Zum Leben Sagen: Ein Psychologe erlebt das Konzentrationslager) Ponovo se oženio i postao direktor Neurološke klinike u Beču. Doktorirao je 1948. godine, a 1950. postao je predsjednik austrijskog udruženja psihoterapeuta. Godine 1970. osnovao je katedru za logoterapiju na Međunarodnom univerzitetu u San Dijegu (Kalifornija). U čast osnivača logoterapije, u Beču je 1992. osnovan Institut Viktor Frankl. Takođe je ustanovljena i nagrada sa njegovim imenom – jedan od dobitnika ove nagrade je i Majka Tereza.
Viktor Frankl je bio izuzetno vitalan čovjek i držao je predavanja sve do svoje osamdeset pete godine. Autobiografiju je završio kada je napunio devedeset godina. U šezdeset sedmoj godini je stekao pilotsku dozvolu, a bio je i strastveni planinar. Može se reći da je bio nadasve čovjek koji je čitavog života živio svoju profesiju. Umro je u Beču, 2. septembra 1997. godine.
Unuk Viktora Frankla, Aleksandar Veseli, putovao je po svijetu i intervjuisao prijatelje i kolege svog čuvenog djeda. Rezultat njegovog rada je jednosatni dokumentarni film Viktor i ja koji daje jedinstven lični pogled na Viktora Frankla. Ovo je film o čovjeku koji je imao briljantan um i toplo srce, koji je volio život, porodicu i ljude, svoju profesiju, koji je uspio da sačuva smisao za humor u uslovima ogromne lične patnje. Svi volimo heroje i (mada bi doktor Frankl vierovatno imao prigovor na ovakvu karakterizaciju) za mnoge je upravo on heroj.
Doživljaji jednog psihologa u koncentracionom logoru
Viktor Frankl je godinama pisao knjigu Ljekar i duša i kada su ga deportovali u logor, pokušao je da je sakrije u postavu kaputa. Međutim, rukopis koji je već bio pripremljen za štampu, oduzet mu je. Jaka želja da ponovo napiše to djelo pomogla mu je da preživi sve surovosti logorskog života. Kada je u logoru obolio od tifusa, počeo je na komadićima papira da pravi bilješke pomoću kojih će kasnije sastaviti rukopis, ako doživi dan oslobođenja. To mu je pomoglo da izbjegne opasnost sloma.
O ovom iskustvu, Viktor Frankl je zapisao:
Želim da podsjetim na ono što je bilo moje možda najdublje iskustvo u logoru. Šanse da preživim nisu bile veće od 1:20, što se statistički lako može proveriti. Nije bilo moguće spasti rukopis moje prve knjige, koju sam stigavši u Osvjencim sakrio u svom kaputu. Morao sam da se pomirim i prebolim gubitak svog duhovnog čeda. Izgledalo je da me ništa neće nadživjeti: ni moje fizičko, ni duhovno čedo! Bio sam suočen sa pitanjem nije li moj život, u takvim okolnostima, izgubio svaki smisao. Ali odgovor na to pitanje s kojim sam se često mučio već je bio u mom posjedu i ubrzo sam ga našao. Dogodilo se to u trenutku kada sam morao da izručim svoju odjeću i umjesto nje dobio otrcane dronjke nekog logoraša poslatog u gasnu komoru. Umjesto mnogih stranica mog rukopisa, u džepu dobijenog kaputa našao sam jedan jedini list istrgnut iz molitvenika, koji je sadržao glavnu jevrejsku molitvu – Šema Yisrael. Kako sam drugačije mogao da protumačim tu podudarnost nego kao poziv da živim svoje misli umjesto da ih samo stavljam na papir?
U borbi da preživi i ne izgubi razum u surovim uslovima logora, da se ne preda, Frankl počinje da traži i nalazi smisao svog života zamišljajući sebe za profesorskom katedrom, želeći i očekujući ponovni susret sa svojom suprugom, tražeći lepotu u zalascima sunca i oblacima neobičnih oblika. Bodrio je i svoje sapatnike ubjeđujući ih da šansu da prežive imaju samo oni koji pred sobom vide budućnost, koji imaju neki zadatak, cilj, ili nekoga ko ih čeka s ljubavlju.
Na osnovu tajnih bilješki iz logora, u decembru 1945. je za samo devet dana pisanja završio i iduće godine štampao knjigu koja nosi poruku da život uvijek ima smisao i zadržava ga u svim uslovima i okolnostima.
Logoterapija - „treća bečka psihoterapija“
Logoterapija se naziva i „treća bečka psihoterapija“ (prve dve su Frojdova i Adlerova). Sam termin logoterapija može se prevesti kao „liječenje smislom“ ili „iscjeljenje smislom“. Teorija i terapija Viktora Frankla ima svoje osobenosti i on sam ju je prvenstveno nazivao „egzitencijalistička analiza“. Ipak, da bi izbegao zbrku jer postoje srodna, ali drugačija učenja sa sličnim ili čak istim imenom, uveo je termin logoterapija.
Ovaj naziv je smatrao adekvatnim jer se u središtu logoterapije nalazi čovjekova potraga za smislom (logos – smisao, duh, um), kao i zato što je ona više od puke analize, ona je lečenje (terapija). Logoterapija je usmjerena na čovjekovo duhovno biće, koje smatra jezgrom ličnosti. Za razliku od psihoanalize, ne čeprka po nagonima u podsvijesti i prošlosti, već se bavi sadašnjošću i okrenuta je budućnosti. Svakom čovjeku pristupa na poseban način, bez šablona i strogih zahteva, pomažući mu da pronađe smisao života.
Na molbu jednog prijatelja da mu objasni razliku između logoterapije i psihoanalize, Frankl je duhovito odgovorio:
Kod psihoanalize, pacijent mora da legne na kauč i da vam priča stvari koje nikako nisu za priču, a kod logoterapije pacijent može ostati da sjedi, ali mora da čuje stvari koje nikako nisu za slušanje.
Ovakav odgovor liči na dosjetku, ali nam govori da je logoterapija manje retrospektivna (manje istražuje prošlost pacijenta) i manje introspektivna (manje ispituje pacijentovu savjest) nego što je psihoanaliza. U središtu logoterapije je pretežno budućnost, to jest smisao i zadaci koje pacijent treba da ispuni u svojoj budućnosti. Po Franklu, nastojanje da se u životu pronađe smisao je primarna motivaciona snaga u čovjeku.
Cilj logoterapije kao psihoterapeutske tehnike jeste da pacijent postane svjestan onoga što nesvjesno želi i čemu istinski stremi i to ne samo u nagonskom i psihološkom, već i u duhovnom smislu. Dakle, zadatak terapeuta nije da pacijentu nađe smisao života, već samo da mu u tome pomogne: sam pacijent mora da nađe lični smisao svoje egzistencije i da ga vlastitim naporom otkrije (a ne da ga izmisli).
Doktor Frankl je svoje pacijente ponekad pitao: „Zašto se niste ubili?“. U njihovim odgovorima je nalazio glavnu građu za svoj psihoterapijski postupak: u nečijem životu postoji ljubav prema djeci na koju će se terapeut nadovezati, u nečijem talenat koji se može iskoristiti, u nekome možda žive još jedino uspomene vrijedne sjećanja. Po njemu, cilj i izazov logoterapije je „satkati od tih tankih niti slomljenog života čvrst kostur smisla i odgovornosti“. Svaki čovjek je osoben, jedinstven i otuda svaki čovjek traži svoj poseban izazov kako bi mogao da ostvari svoj individualni, lični smisao.
Pojedinac može da nađe smisao u nemogućim, krajnje nehumanim uslovima i beznadežnim situacijama. Tvorac logoterapije koji je kao logoraš označen brojem 119104 na svojoj koži osetio svu silinu ljudskog zla, ali je došao do smjelog i prkosnog zaključka da život uvijek, u svim uslovima, može imati smisao. Frustracije i nedaće nisu samo nešto isključivo negativno i štetno po mentalno zdravlje i psihički razvoj, jer često nevolje i patnje jačaju osobu. Čovjek tokom života neizbježno pati i doživljava bolove. Od nesreća, gubitaka, bolesti, bola i patnje on ne može pobjeći, ali može da nađe smisao u njihovom stoičkom i dostojanstvenom trpljenju. Jedno od glavnih načela logoterapije je da je osnovna briga čovjeka traženje smisla u životu, tako da će čovjek biti spreman čak i da trpi, uz uslov da njegovo trpljenje ima smisla.
Po Franklu, čovjekova sloboda volje ubraja se u fundamentalna, neposredna i neporeciva iskustva. Čovjek nije apsolutno slobodan (od uslova društvene, biološke, fizičke prirode), ali je slobodan da zauzme stav prema svim tim često nepromenljivim uslovima, kao i prema samom sebi. Sloboda čovjeka takođe povlači i odgovornost za izabrane stavove i vrijednosti, učinjene postupke, za ono što je postao kao konkretno ljudsko biće. Za vlastite izbore, čovjek je odgovoran – Bogu, drugim ljudima, samom sebi i svojoj savjesti. Frankl upravo u odgovornosti vidi suštinsku odliku ljudske egzistencije. Logoterapija nastoji da pacijenta učini svjesnim sopstvene odgovornosti i zato njemu treba prepustiti da izabere za šta, čemu ili kome je odgovoran.
Egzistencijalni vakuum i prolaznost života
Egzistencijalni vakuum ili besmislenost življenja je široko rasprostranjena pojava savremenog doba. Doživljava se kao stanje dosade, praznine, besmislenosti, potištenosti. Po Franklu, neki masovni neurotični poremećaji (alkoholizam, narkomanija, samoubistvo) rezultat su savremene ljudske situacije, koju karakterišu dezorijentacija, gubitak čvrstih orijentira i jasnih putokaza.
Tipični savremeni poremećaji su nedjeljna neuroza i kriza penzionisanja. Ljudi su nedjeljom potišteni jer postaju svjesni besmislenosti svog života, koju inače potiskuju obavezama tokom radne nedjelje. Isto tako, dešava se da čovjek osjeti prazninu kada prestane aktivno da radi (kada više nema svoj profesionalni zadatak) i da ga tada savlada osjećaj besmisla. Ljudi tada ne znaju šta će sa sobom jer zaboravljaju mudrost sadržanu u riječima Harvija Kušinga:
Jedini način da se izdrži život jeste da uvijek imate neki zadatak koji treba završiti.
Jedini pravi lijek je naći novi životni zadatak, nove vrijednosti koje zaslužuju da se ostvare i koje će ispuniti egzistencijalnu prazninu i osmisliti život u penziji.
Još jedan od poremećaja je prinudni i prekomjerni rad – vorkoholizam. Mnogi ljudi previše rade kako kako bi „zatrpali“ osjećanje unutrašnje praznine. Manijakalna posvećenost poslu i sticanju ekonomske moći je kompenzacija za isprazan, besmislen život i sredstvo za samoomamljivanje. Veliki broj samoubistava se takođe može objasniti egzistencijalnim vakuumom.
U našoj savremenoj kulturi je posebno intenzivan i rasprostranjen strah od prolaznosti, starenja i smrti koja nas neminovno čeka u budućnosti. Frankl smatra da logoterapeuti mogu da ukažu na to da je zapravo mnogo teže mladim ljudima, pred kojima se tek nalaze mnoge neizvjesnosti, velike teškoće, prepreke i patnje, nego starima koji su već uspješno prevazišli mnoge teškoće i patnje. Oni već imaju „raskošan trezor“ u kojem su smješteni lijepi doživljaji, uspjesi, mnoge već dostignute vrijednosti i realizovane mogućnosti na koje mogu biti ponosni.
Kod današnjeg čovjeka veoma je jak strah od smrti. Mnogi ljudi danas smatraju da, pošto su smrtni, život nema smisla i padaju u depresiju i očajanje. Logoterapeuti tvrde da „prolaznost života ni najmanje ne oduzima od njegove smislenosti“. Upravo zato što je prolazan, smrtan čovjek je odgovoran da otkrije i ostvari prave vrijednosti u svom životu, da nađe svoje pozvanje i svoj lični smisao. Frankl kaže da čovjek mora da prihvati da „kao što je i kraj dio priče, tako je i smrt dio života“.
On smatra da su prolazne jedino šanse koje nam život nudi: čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost, sačuvane su i predate prošlosti, gdje su osigurane od prolaznosti. „U prošlosti ništa ne propada, sve je sačuvano“. Stoga prolaznost nipošto ne čini našu egzistenciju besmislenom, ali utemeljuje našu odgovornost: sve zavisi od našeg razumijevanja naših prolaznih životnih šansi.
Logoterapijske tehnike
Viktor Frankl je poznat po nekim specifičnim terapeutskim tehnikama, kao što su paradoksalna namjera i derefleksija. Paradoksalna (obrnuta, suprotna) namjera se zasniva na činjenici da se često zbog straha obistinjuje ono čega se čovjek plaši, a da sa druge strane hiperintencija (preterana namjera) sprečava ono što se želi postići.
U knjizi Zašto se niste ubili Frankl navodi primjer pacijenta, knjigovođe koji je imao grčeve u rukama dok je pisao. Grčevi su bili toliko jaki i onemogućavali mu pisanje do te mere da mu je prijetila opasnost otpuštanja sa posla. Terapija se sastojala u tome da pacijent, umjesto da se trudi da piše što čitkije i urednije kao do tada, piše što neurednije, da škraba. Kada je namjerno pokušavao da žvrlja, više nije mogao. Također, navodi primjer poremećaja spavanja: strah od nesanice nastaje zbog hiperintencije da se zaspi, što pacijenta najčešće sprečava da uopšte zaspi. Terapija se sastoji iz toga da pacijent nastoji da ostane budan koliko god može – hiperintencija da se zaspi zamijeni se paradoksalnom namjerom da se ne zaspi, te će ubrzo uslijediti san. Paradoksalna namjera naravno nije lijek za svaki problem, ali može biti pogodna za liječenje opsesivnih, kompulzivnih i fobičnih stanja, naročito kada se zasnivaju na anticipiranom (unaprijed očkivanom) strahu.
Druga tehnika je derefleksija, kojom pretjeranu okupiranost sobom i problemom mijenjamo usmmeravanjem pažnje na nešto vrijedno u svom životu. To nešto bi trebalo da bude izvan nas – sam doživljaj nečeg vrijednog ili korisno vrijedno djelo – muzika, slikanje, pisanje, pomaganje drugima… Neki problemi se mogu riješiti ako se pažnja prebaci sa sebe na druge. Derefleksija je moguća jedino uz uslov pacijentove pravilne orijentacije na njegov specifičan zadatak i njegovu životnu misiju.
Logoterapija kao psihijatrijska metoda posljednjih godina doživljava svoju punu reafirmaciju i postaje sve aktuelnija i prihvaćenija od novih generacija prihoterapeuta. Danas se psihoterapeut sve češće suočava sa pitanjima: Šta je život? Šta je trpljenje? Često se događa da pacijenti salijeću terapeuta sa čisto ljudskim problemima, izazvanim savremenim načinom života.
Mnogi ljudi koji se danas obraćaju terapeutu bi se nekada obratili svešteniku, pastoru ili rabinu, što znači da je on često suočen i sa filozofskim pitanjima, pored emocionalnih konflikata. Iz svega toga proizilazi da je logoterapija kao metoda sve primjerenija novim zahtjevima koji se pred psihoterapeute postavljaju u savremenom svijetu.
