Inzulinska rezistencija predstavlja stanje organizma u kojem uobičajena koncentracija inzulina nije dovoljna da ostvari efekte na tkiva. Tkiva na koja inzulin djeluje slabije prenose signal koji daje ćelijama, a koji povećava ili smanjuje aktivnost određenih gena.
Efekat inzulina na organizam
Ključni zadaci inzulina su: preuzimanje glukoze nakon obroka u tkiva (prije svega skeletne mišiće), sprječavanje stvaranja prekomjerne glukoze u jetri, sinteza zaliha glukoze u jetri i mišićima te usmjeravanje viška energije u masne ćelije.
Skeletni mišići slabije preuzimaju glukozu pod utjecajem inzulina, zbog čega glukoza duže ostaje povišena u krvi. To stimuliše dodatno lučenje inzulina iz pankreasa i dovodi do stanja povišenog inzulina u krvi.
Ovo stanje podstiču fizička neaktivnost i povećana količina masti u mišićnim ćelijama.
Inzulinska rezistencija smanjuje sposobnost tijela da kontroliše proizvodnju glukoze u jetri, pa nivo šećera u krvi raste, a time i nivo inzulina. Kao posljedica, osobe s ovim problemom teško troše masne naslage, stalno su gladne i iako manje jedu, ne mršaju, već dobijaju na težini.
Povišen inzulin „zaključava“ energiju u masnim ćelijama i ne dozvoljava da se troši.
Nekada je ovo pomoglo našim precima da prežive periode gladi, ali danas, uz stalno obilan unos hrane, inzulin stalno raste, što dovodi do gojaznosti, hipertenzije i povećanog rizika za dijabetes tip 2.
Kako se dijagnosticira inzulinska rezistencija?
Najčešće se otkriva poređenjem vrijednosti glukoze i inzulina u krvi natašte. Što je njihov zbir veći, to je rezistencija izraženija.
Druga metoda je OGTT test (oralni test tolerancije na glukozu) – pacijent popije rastvor od 75 g glukoze, a zatim se prate vrijednosti šećera i inzulina nekoliko sati. Najpouzdaniji je petosatni OGTT.
Liječenje inzulinske rezistencije
Liječenje podrazumijeva kombinaciju lijekova (npr. metformin), ali ključ je u promjeni načina života.
Ishrana: smanjen unos šećera, brašna i skrobnih namirnica; veći unos povrća, proteina i zdravih masti. Važno je birati namirnice s niskim glikemijskim i inzulinskim indeksom.
Razmak između obroka: izbjegavati međuobroke kako bi inzulin imao vremena da opadne.
Fizička aktivnost: vježbanje pomaže da se potroše rezerve glikogena u mišićima, čime se povećava osjetljivost na inzulin.
Smanjenjem tjelesne mase i masnih naslaga smanjuju se i upalni procesi u organizmu, što značajno poboljšava zdravlje.
Ko je u najvećem riziku?
gojazne osobe, naročito s masnoćama oko stomaka
osobe s porodičnom historijom dijabetesa tip 2
pacijenti s hipertenzijom i bolestima srca
žene koje su imale gestacijski dijabetes, rodile krupnu djecu ili imaju policistične jajnike
osobe koje često imaju simptome hipoglikemije (drhtavicu, preznojavanje, glad nekoliko sati nakon obroka).