Raširena vojna priča tvrdi da je municiji bilo potrebno i do pet sati ključanja. Ali čemu je to, zaboga, služilo?
Tokom sovjetskog rata u Afganistanu, bila je raširena vojna priča. Ruski vojnici često su viđeni kako satima kuhaju svoje streljivo u loncu na otvorenoj vatri. Priče o ovoj raširenoj praksi mnogim savremenicima se čine nečim neobjašnjivim, ali iza ove neobične navike iskusnih ratnika stajala je logika.
Ratni posao
Za neke je sovjetska prisutnost u Afganistanu bila tragedija, ali drugi su rat vidjeli kao poslovnu priliku. Sovjetska vlada je potrošila tone novca za održavanje i opskrbu svojih vojnika u zemlji, a neki su ljudi nastojali ostvariti profit pronevjerom i prisvajanjem.
“U gradu je zavladala bahanalija. Vojnici su prodavali sve što su mogli prodati na [bazarima], od vojnog streljiva i hrane do deka i plahti”, napisao je ratni historičar Mihail Žirokov u knjizi o sovjetskoj prisutnosti u Afganistanu.
Sve vrijedno bilo je poslovna prilika za neke korumpirane oficire koji su kontrolirali protok sovjetske robe u Afganistan.
“1986. […] strateške vojne zalihe hrane […] su poslane u Afganistan. Do vojske su stigli samo dijelovi. Većina je završila na afganistanskim bazarima. Konzervirano meso […] Poljska i mađarska šunka, zeleni grašak, suncokretovo ulje, mast, kondenzirano mlijeko, čaj i cigarete – sve što nije stizalo do gladnih sovjetskih vojnika prodano je afganistanskim trgovcima”, napisao je Žirokov.
Dok su beskrupulozni oficiri zarađivali prljavi novac, sovjetske oružane snage u Afganistanu ne samo da su svakodnevno riskirale svoje živote, već su također bile nedovoljno opskrbljene i često nedovoljno hranjene.
Afganistanski trgovci
Prepušteni sami sebi, vojnici su morali djelovati kako bi spojili kraj s krajem. Trebao im je novac da kupe hranu, odjeću i druge stvari od lokalnih afganistanskih trgovaca.
Jedino što su vojnici imali za ponuditi bilo je streljivo, jer su ga imali u izobilju. Osim toga, u vrijeme rata bilo je praktički nemoguće pratiti metke; niko nije mogao reći je li nestalo streljivo iskorišteno u borbi ili je otuđeno. Za vojnike koji su bili nepravedno opljačkani, trgovina streljivom bila je spas.
No, svi su shvatili kamo dalje ide prodano streljivo. Niko nije sumnjao da će afganistanski trgovci tada prodati sovjetsko streljivo afganistanskim mudžahedinima koji su se borili protiv afganistanske vlade koju je podržavao Sovjetski Savez.
Svaki prodani metak mogao je ubiti sovjetskog vojnika ili čak onoga koji ga je prodao. Prije nego što se streljivo moglo prodati, sovjetski su se vojnici morali pobrinuti da meci budu nepopravljivo oštećeni.
Kuhano streljivo
U to je vrijeme široko rasprostranjena vojna priča tvrdila da streljivo kuhano nekoliko sati neće funkcionirati ispravno. Vojnici su vjerovali da dugotrajno kuhanje oštećuje streljivo, tako da bi neprijateljska puška ili ispljunula nemoćne metke ili uopće ne bi uspjela pucati.
Recept je bio jednostavno primitivan: zapalite vatru, prokuhajte vodu u metalnoj posudi koja vam je pri ruci, streljivo stavite u kipuću vodu i “kuhajte” četiri do pet sati. Voda nije dopuštala da streljivo slučajno detonira, dok se vjerovalo da produžena izloženost visokoj temperaturi može oštetiti streljivo bez vizualne promjene metka.
Međutim, pojavio se problem. Sovjetski vojnici u Afganistanu uglavnom su imali dvije puške kalašnjikov: AMK koja je koristila metke kalibra 7,62 i AK-74 koja je koristila metke kalibra 5,45.
Unatoč široko rasprostranjenoj praksi kuhanja obje vrste metaka prije prodaje Afganistancima, najvjerovatnije to nije imalo utjecaja na moderno streljivo, zbog materijala od kojih je sastavljeno.
U 19. i ranom 20. vijeku živin fulminat korišten je u kapislama. Kada se takav metak zagrijava na temperaturama od oko 100°C, hemikalija prolazi kroz proces toplinske razgradnje. Ukratko, stari metak u kojem je korišten živin fulminat ne bi funkcionirao nakon nekoliko sati kuhanja.
Međutim, početkom 20. vijeka uvedeni su novi moderni i napredniji spojevi kao zamjena za toksični i manje stabilni živin fulminat. Ovi novi spojevi bili su izuzetno otporni na toplinsku izloženost. Moderni metak puca besprijekorno, čak i ako je kuhan satima.
Najvjerovatnije su meci proizvedeni u SSSR-u tokom afganistanskog rata bili otporni na zagrijavanje i napori vojnika da ih oštete prije prodaje bili su uzaludni.
