U decembru i januaru gotovo svako domaćinstvo se pretvara u mali praznični raj: svijetle lampice, sjajno okićeno drvo, mekana topla dekica na kauču… i omiljeni praznični film na TV-u. Od “Home Alone” do “Love Actually”, mnogi od nas automatski, gotovo bez razmišljanja, pritiskaju “play” na filmove koje smo već gledali bezbroj puta. Ali zašto to radimo?
Iako je istraživanje novih iskustava važno za lični razvoj i kreativnost, ljudski mozak ima jednako snažnu potrebu: želju za poznatim, za sigurnim i predvidivim. Mozak voli situacije koje već dobro poznaje i gdje nema iznenađenja. Drugim riječima, u ponovljenim scenama i poznatim dijalozima pronalazi utjehu i mir.
Studija Univerziteta u Chicagu pokazuje da gledanje omiljenih filmova ili serija, posebno onih koje vežemo za tople uspomene i pozitivne emocije, funkcioniše kao moćan mehanizam relaksacije. Kada unaprijed znamo šta će se desiti, nivo stresa drastično opada. Ljudi se osjećaju najsigurnije tamo gdje je poznato – u svom domu, među stvarima i mirisima koje dobro poznaju, čak i u periodima pojačane napetosti.
Praznični filmovi su posebni jer nas vraćaju u djetinjstvo, u porodicu, u mirise kolača i tople trenutke ispunjene smijehom. Oni postaju emocionalno utočište: dovoljno je da se začuje prva nota iz omiljenog prazničnog soundtracka i već smo tamo, u svijetu gdje je sve poznato, toplo i bezbrižno.
Paradoksalno, predvidivost nije dosadna. Naprotiv, ona je terapeutska. I baš u vrijeme Nove godine, možda je upravo to ono što nam najviše treba.