Morski toplotni val koji je 2003. zahvatio vode oko Grenlanda nastavlja narušavati ravnotežu ekosistema Sjevernog Atlantika čak i dva desetljeća kasnije. Prema novim analizama, od tog događaja naglo je porasla učestalost morskih toplotnih valova, a taj se trend zadržao sve do danas.
To potvrđuje opsežan pregled više od 100 naučnih studija koji su proveli morski biolozi iz Njemačke i Norveške. Njihovi rezultati otkrivaju da su morski toplotni valovi (engl. Marine Heat Waves, MHWs) u i nakon 2003. godine izazvali „raširene i iznenadne ekološke promjene“ na svim trofičkim nivoima okeanskog sistema, od mikroorganizama do komercijalno važnih ribljih vrsta i velikih morskih sisara.
„Događaji iz 2003. godine, koji su uslijedili nakon prethodne tople 2002., označili su početak produžene faze zagrijavanja na brojnim lokacijama u Sjevernom Atlantiku kakva ranije nije bila zabilježena“, piše morski ekolog Karl Michael Werner iz Thünen instituta za morsko ribarstvo u Njemačkoj sa saradnicima. „Iako se 2003. izdvaja kao maksimum s najvećim brojem zabilježenih toplotnih valova, nekoliko narednih godina pokazalo je slične, vrlo visoke vrijednosti.“
Toplotni val prodro do dubine od 700 metara
Morski toplotni val iz 2003. zahvatio je Sjeverni Atlantik u trenutku kada je oslabila subpolarna vrtložna struja, što je omogućilo prodor velikih količina toplije, suptropske vode u Norveško more putem Atlantskog priljeva. Istovremeno su arktičke vode, koje inače hlade taj dio okeana, bile neuobičajeno slabe.
Posljedica je bio nagli pad količine morskog leda te značajan porast površinske temperature mora u cijeloj regiji. U Norveškom moru povišene temperature zabilježene su sve do dubine od 700 metara (oko 2.300 stopa).
Toplije vode mijenjaju hranidbene mreže
Kao što je uobičajeno u zagrijanim morskim sistemima, vrste prilagođene hladnijim, ledenim uslovima povukle su se, dok su se one koje preferiraju toplije okruženje proširile u novootvorene ekološke niše.
„Svaka analizirana regija pokazala je reorganizaciju, od vrsta prilagođenih hladnim, ledenim uslovima prema vrstama kojima više odgovaraju toplije vode, a posljedice su promijenile socioekološku dinamiku“, navode autori.
Naglo smanjenje morskog leda omogućilo je ulazak velikih kitova usanaša u ta područja 2015. godine. Također, orke – koje ondje nisu viđane više od 50 godina, sve se češće pojavljuju nakon 2003.
Suprotno tome, istraživači su uočili značajan pad ulova narvala (Monodon monoceros) i kapuljača (Cystophora cristata) južno od Grenlanda nakon 2004. godine, odnosno promjene sredinom 2000-ih.
U bentosu su krhke zvjezdače i mnogočetinaški crvi profitirali hraneći se masovnim cvjetanjima fitoplanktona koji nakon toplotnih valova tone na morsko dno. Atlantski bakalar, oportunistički predator, također je iskoristio obilniju ponudu hrane.
Nestanak srdela pijeskarica i pomjeranje populacija kapelina
Toplotni val iz 2003. poklopio se i s naglim nestankom srdela pijeskarica (Ammodytes), jedne od ključnih plijenskih vrsta za veće ribe poput oslića. Naknadni ekološki pomaci također su se podudarili s opadanjem populacija kapelina.
Kapelin čini ključnu komponentu ishrane bakalara i kitova u Sjevernom Atlantiku, ali su se te ribe povukle prema sjeveru u potrazi za hladnijim područjima za ishranu i mriještenje. Ako se trend zagrijavanja nastavi, kapelin više neće imati kamo dalje prema sjeveru.
Takve promjene remete sistem u mjeri koja dugoročno može biti pogubna čak i za vrste koje se inače smatraju izdržljivima. „Posljedična ekološka reorganizacija širom tih regija naglašava snažan utjecaj ekstremnih događaja na morske ekosisteme“, dodaju Werner i kolege.
„Možemo predvidjeti kako porast temperature utječe na metabolizam organizama. No to vrsti neće nužno koristiti ako je, nakon migracije prema sjeveru, pojedu predatori ili ondje ne pronađe odgovarajuća područja za mriještenje“, ističe Werner.
Ne slučajnost, već posljedica klimatske krize
Morski toplotni valovi nisu slučajni poremećaji. Prema dostupnim dokazima, njihovu jačinu, učestalost i prostorni obuhvat potiče ljudsko sagorijevanje fosilnih goriva, pri čemu se staklenički plinovi nakupljaju u atmosferi. Većina viška topline koju oni zadržavaju završava upravo u okeanima.
Na Arktiku morski toplotni valovi dodatno ubrzavaju zagrijavanje: kako se more oslobađa leda, izložene tamnije površine apsorbiraju više Sunčeve energije, stvarajući zabrinjavajući povratni efekt.
Iako se posljedice ubrzano manifestuju, mehanizmi koji pokreću ove toplotne anomalije još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni. Werner i njegov tim zaključuju da su „ponovljeni toplotni valovi nakon 2003. vjerovatno proizveli dodatne, još neotkrivene ekološke implikacije koje potencijalno djeluju zajedno s drugim stresorima“.
„Razumijevanje uloge subpolarne vrtložne struje i razmjene topline između zraka i mora bit će ključno za prognoziranje morskih toplotnih valova i njihovih lančanih učinaka“, naglašavaju autori.