Put pacijenta, liste čekanja, nedostatak lijekova, nemogućnost davanja usluge, masovni odlasci ljekara – otprilike tako će prosječni pacijent kojem su zatrebale usluge zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini opisati njegovo trenutno stanje.
Ono što je skoro jednako važno kao i nivo usluge koji pacijenti dobiju, jeste povjerenje u ljekare i medicinsko osoblje. U vremenu kada informacije cirkulišu u stvarnom vremenu, a najrazličitije promocije medicinskih usluga i ponuda iskaču na sve strane, nameće se vrlo ozbiljno pitanje: kome zaista možemo i trebamo povjeriti svoje zdravlje?
Postojanje dozvola i licenci
Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, kao najveća zdravstvena ustanova u zemlji, okuplja najširi spektar specijalista, subspecijalista i najviše medicinskog osoblja koje zbrinjava najteže medicinske slučajeve u Federaciji BiH. Njegova misija je jasno definisana – pružanje najvišeg nivoa zdravstvene zaštite (onog tercijarnog), obrazovanje budućih medicinskih stručnjaka, te naučno-istraživački rad.
Paralelno s tim, Opća bolnica rješava ogroman dio zdravstvenih potreba stanovništva – od hitne pomoći do operativnih zahvata, s osobljem koje odgovara pacijentima, ali i, što je ključno, institucijama države.
Privatne medicinske ustanove, pak, donose opciju izbora i često kraće vrijeme čekanja. Naravno, nude i stručnost i profesionalizam. Međutim, i tu postoje pravila. Neke privatne klinike rade godinama, osoblje im je registrovano u Ljekarskoj komori Federacije BiH, posjeduju sve dozvole i njihov rad je predmet redovnog inspekcijskog i etičkog nadzora.
Međutim, ono što bi trebalo zabrinuti svakog odgovornog građanina jeste pojava privatnih subjekata koji ulažu u marketing možda i više nego u struku.
Medicina nije marketing
Medicina nije marketing – medicina je nauka, praksa i odgovornost. Ona se ne gradi na bilbordima, nego u učionicama, operacionim salama, dežurstvima, godinama iskustva i pod nadzorom struke.
Kada je zdravlje u pitanju, postoje dva osnovna postulata koja moraju poštovati svi, a to su stručnost i zakoni.
Stručnost se gradi dugogodišnjim iskustvom, licenciranim osobljem, transparentnošću i stručnim nadzorom, te poštivanjem zakona.
Brojni su izazovi
Neosporno je da zdravstveni sistem u BiH ima brojne izazove, ali jedna stvar mora ostati neupitna: zakonski okvir koji jasno propisuje ko može obavljati medicinske intervencije, gdje i pod kojim uslovima.
Da bi neko izvodio operacije, postavljao dijagnoze ili izdavao terapiju, mora imati odgovarajuće obrazovanje, nostrificirane diplome, licence, nadzor, te odobrenja za izvođenje tih usluga.
Kako je zdravstvo u FBiH u nadležnosti kantona, te dozvole izdaju kantonalna ministarstva zdravstva. Svaka ustanova koja posluje mimo tih pravila, ulazi u zonu nelegalnog pružanja zdravstvenih usluga.
Zbog toga je važno da svaki pacijent zna svoja prava, da zna ko ga liječi, ima li medicinsko osoblje dozvolu za određeni vid liječenja, a medicinska ustanova odobrenje za izvođenje određenih procedura.
Kako bi ovaj vid pružanja medicinskih usluga tekao prema svim propisima, neizmjerno su važni jak institucionalni nadzor, ali i glas javnosti koji se mora slušati.
Zdravlje nije roba. Pravo na liječenje je osnovno ljudsko pravo, a pacijent nikako ne smije postati broj.
Zdravlje nije prostor za eksperimente. Nije dovoljno da bolnica ima sjajnu zgradu ili moderan interijer.
Kada je u pitanju zdravlje i zdravstvo, znanje mora biti verifikovano, iskustvo dokumentovano, a rad pravno pokriven. Bez toga, ulazimo u zonu sive medicine – a iz te zone, vrlo često, nema povratka.
Građani zaslužuju kvalitetnu, efikasnu i sigurnu zdravstvenu zaštitu. Moraju imati pravo na izbor, ali i na istinu.
U zdravstvu nema brzih rješenja. Povjerenje se ne može oglasiti, ono se gradi godinama – radom, rezultatima i odgovornošću.
Kada se zdravlje svede na tržišnu utakmicu u kojoj dominiraju slogani i promotivne akcije, a ne kompetencije, licence i zakonske dozvole, tada pacijent može ostati bez zaštite, a liječenje postaje potencijalna opasnost.
Standard mora biti zakon, licenca, dozvola za rad.
U suprotnom, otvaraju se ozbiljna i etička, ali i pravna pitanja.
I ono najvažnije: rizik po zdravlje pacijenta.