Iako najviši vrhovi svijeta, poput Mount Everesta, i dalje rastu, priroda ima jasne mehanizme koji taj rast ograničavaju.
Everest, koji doseže visinu od 8.849 metara, svake godine poraste za nekoliko milimetara. Teoretski bi, prema nekim studijama, planine mogle narasti i do 45.000 metara, ali u stvarnosti je to nemoguće.
Naučnici su saglasni da postoji prirodna granica visine planina, koju određuje kombinacija geoloških i klimatskih faktora.
Prema riječima geologa Haakon Fossen, planine ne mogu rasti neograničeno jer se duboko u Zemlji stijene pod velikim pritiskom počinju ponašati poput plastike.
Na velikim visinama, posebno iznad 5.000 metara, stijene više nisu potpuno čvrste, počinju se deformisati i “teći”. Što je planina viša, to joj je teže zadržati stabilan oblik.
Planinski lanci poput Himalaja nastali su sudarom tektonskih ploča prije oko 50 miliona godina. U početku su brzo rasli, ali s vremenom se sile izjednačavaju.
Kako planina raste, povećava se pritisak na njenu osnovu, što usporava daljnji rast. Naučnici to često porede s tijestom koje se širi,što ga je više, to se više razliva, umjesto da raste u visinu.
Uz unutrašnje sile, priroda djeluje i izvana. Vjetar, kiša, snijeg i led stalno troše planine.
Voda u svim oblicima igra ključnu ulogu, razgrađuje stijene i odnosi materijal s vrhova. Drugim riječima, koliko Zemlja gradi planine, toliko ih i uništava.
Postoji i treći faktor, stabilnost. Kada planina postane previsoka i prestrma, dolazi do odrona i klizišta.
Tada se masa počinje urušavati pod vlastitom težinom, što dodatno sprječava rast.
Na kraju, visina planina rezultat je ravnoteže između sila koje podižu tlo i onih koje ga razaraju. Zato današnji vrhovi nisu slučajni, oni predstavljaju gotovo maksimalnu visinu koju Zemlja može “podnijeti”.