Zijaha Sokolovića (74) zatekli smo u Beogradu, gdje je iz Amsterdama bio na proputovanju za Zagreb. U ovom nizozemskog gradu je bio deset dana, i mada privatni život čuva daleko od očiju javnosti, podijelio je s nama veliku radost.
"Naša treća kćerka diplomirala je na Kraljevskoj akademiji, bili smo tamo deset dana", kazao nam je.
Ono što će obilježiti ljeto našeg velikog glumca, uz kćerkinu diplomu, je i svjetska premijera filma "Paviljon" reditelja Dine Mustafića, koji će i otvoriti 31. Sarajevo Film Festival, a s tom temom smo i počeli intervju u kojem je Sokolović je za Raport govorio o penzionerima, politici, zdravlju, životu, pozorištu …
'Paviljon' je pametan film
Premijera "Paviljona" otvara SFF. Vi ste jedna od glavnih uloga u filmu u kojem glume sve same zvijezde bivše Jugoslavije - Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić... Kakva su Vaša očekivanja?
Ono što je meni neka vrsta oduševljenja je što je "Paviljon" prvo pametan film, koji spada u potpunu sferu inteligentne umjetnosti u načinu posmatranja stvranosti. Zato što se taj film ne oslanja na neku vrstu mentaliteta, na neku vrstu već prepoznatljivog humora ili određenih asocijacija koje važe za određeni prostor. I zbog toga film ima jednu kosmičku umjetničku vrijednost, koja će sigurno privući gledaoce i po samoj tematici i po načinu na koji je odigran u smislu nas glumaca i u smislu režije, a pogotovu u smislu Emira Imamovića koji je pisao tekst i Viktora Ivančića koji je davao dijalošku formu, koja upravo pripada tome. Pametan, lijep, ne mogu reći duhovit ali u svakom slučaju pametan film.
Kažu da je film crni humor, satira da je paralela sa nekim zbivanjima koja gledamo ovdje kod nas na području bivše Jugoslavije. Nezadovoljstvo stanovnika staračkog doma i onda ide buna…
Ono što mislim da u osnovi naslova filma postoji, ako ćemo tako gledati, je paviljon… Paviljoni su neka centralna mjesta nekih koncentracionih logora i logora gdje su ljudi zarobljeni. Što nekako asocira da mi danas živimo u nekoj vrsti paviljona, a da toga nismo svjesni. Ono što filmu daje jednu dimenziju u smislu autora teksta, a onda i Dine Mustafića, a onda i nas glumaca koji smo igrali to je asocijacija da mi stvarno svjesno ili nesvjesno živimo u paviljonima iz kojih opslužujemo sistem u kojem se živi, u kojem smo vječno zarobljeni.
Da li je to sad nacionalizam, kapitalizam ili neki drugi oblik kolektivne zloupotrebe društvenog sistema - to ne znam. Mi živimo u paviljonu. Ono što je tragikomično, u tom smislu, u tom nekom paviljonu negdje na svijetu pobune se jedino penzioneri. To je ono što je i komično i tragično, i što je nekako istinito. Ko danas može da se pobuni protiv nekog sistema i da li bi pristao u toj trci nacionalizma, kapitalizma ili političke moći... Dakle jedino penzioneri, i u tome je ljepota ovog filma, u njihovoj potrebi da barem nešto što su propustili u svom životu ili nešto što nisu realizovali ili nisu imali snage ili nisu imali pameti sad imaju pod svoju starost. I to je ono što daje filmu određenu draž. Oni su odlučili da dignu revoluciju. Da li je danas svijet spao na penzionere?
Ono što je lijepo u tom filmu, a to je da oni ne žele bolji svijet, oni žele drugačiji svijet i da lik koga ja igram, on je glavni lik, on je možemo reći motor tog čitavog događaja i jedini preživio. Što znači šansa za neku bolju revoluciju još uvijek postoji. Pa iako su penzioneri onda penzioneri.
Šta Vi kažete je li prije bilo bolje ili samo drugačije?
Složio bih se sa filmom bilo je drugačije i u tom drugačijem svako može da pronađe razloge za današnji oblik života. Sigurno da je prošli sistem proizvod neke ljudske potrebe da živi drugačije, Ne možemo reći sada da li je bolje ili je gore, to je baš teško. Ono što krasi taj film to su sve mamuti nekog starog pozorišta, ljudi koji imaju neki drugačiji odnos prema glumi, prema pozorištu, umjetnosti ili prema svom načinu izražavanja. I u tome je ljepota izražavanja. Svi smo ne jednom mjestu, u jednoj ideji i milsim da smo predstavnici neke glume prošlog sistema a to je Jugoslavija.
Srce je pod kontrolom, nekako sam dobio odobrenje da i dalje radim
Pratite li aktuelna politička dešavanja u BiH, Srbiji, Hrvatskoj? Utječe li sve to na Vaš umjetnički izričaj?
I u nekom ličnom smislu svaki događaj koji može da pomjera svijet u nekom drugačijem ili boljem svijetu daje inspiraciju ili snagu da se dalje bavim svojim poslom.
Ne dozvoljavam da negativne stvari utječu na mene. Čovjek ima jedan svoj život i ne smije ga besmisleno troši na informacije da li je Brad Pitt promijenio frizuru ili šta je jedan od trivijalnih političar rekao u odnosu na parkiranja auta u gradu. I mislim da nekako čovjek mora da se zaštiti u svemu tome.
Više me zanima kako da igram i na taj način tražim bolji svijet, nego da me stalnu truju i stalno me vuku neke mračne misli ili me čine da nisam sretan. A ne bi želio da nisam sretan.
Zdravlja Vas služi.
Da, srce je pod kontrolom, redovno pijem hapove, nekako sam dobio odobrenje od doktora da i dalje radim... Igram puno, čeka me divna jesen, film naravno i najesen dolazi promocija trećeg izdanja knjige "Glumac… je glumac… je glumac”, da jedan pisani dokument ostane o predstavi koja se igrala, dolazi 1.000 izvođenje "CABAres, CABArei".
Između Vašeg imena i predstave "Glumac… je glumac… je glumac” stoji znak jednakosti.
Nekako sam bio natjeran nekim životnim okolnostima, neka želja da čovjek iz te neke svakodnevice koja ga opterećuje i stalno ga vuče da mu skine gaće opredijelio sam se za neko izjašnjavanje o svijetu kroz umjetnost pozorišta. Nekako me to drži da se ne okrećem toj nekoj prozaičnoj stvarnosti. Mene stvarnost svakako interesuje, moje predstave govore o tome, ali ne na prljav način.
Odakle crpite energiju za sve te projekte
Igrajmo se i vratimo se umjetnosti.