Među prvim većim objektima koji su izgrađeni u Sarajevu je i čuvena zgrada Beledija. Malo ko u gradu nije čuo za nju. Oni mlađi je vide kao staru građevinu, 'ruglo' koje kvari prizor bh. prijestonice i izgled jedne od najljepših i značajnijih zgrada u gradu - Vijećnice, a one starije generacije… e oni se i danas ježe na sami spomen njenog imena zbog mračne prošlosti koja se veže za nju.
Čuveni arhitekta Karl Paržik koji ju je projektovao 1891. godine kao zgradu Gradske uprave nije mogao ni slutiti da ona to nikada neće biti, a još manje u šta će se kasnije pretvoriti.
Pa krenimo redom. Beledija je sagrađena između 1892. i 1895. godine. Visoku više od 18 metara, i dugu skoro 40, Belediju danas čini 12 stanova raspoređenih na tri sprata i ogromni, zapušteni i neiskorišteni podrum.
Beledija - Renesansna palata
Tvorac Beledije Karl Paržik, drugi je značajni arhitekt u BiH koji je djelovao kao vladin arhitekt. U Sarajevo je došao 1885. godine. Na početku svoje djelatnosti se deklarisao kao sljedbenik neorenesansnih oblika i stila, a tom shvatanju je ostao uglavnom dosljedan u toku 90-ih godina i kasnije, kad su većina njegovih savremenika prihvatila i nove moderne pojave.
Paržikov 'jezik' raspoznaje se po dominaciji plohe nad linijom, po čestoj upotrebi kratkih pilastra, uglavnom jednake visine, kao i prozora. Njima Paržik zamjenjuje ulogu timpanona, arhivolti, ponekad to kombinuje sa nišama i slijepim prozorima. Ponekad pilastrima struktuira fasadu, provlačeći ih od osnove do završnog vijenca. Obično ih siječe s proširenim trakama frizova i vijenaca. Ova repertoar dopunjuje još stubićima balustrada ispod prozora, ili na atici, i s omiljenim vazama.
Paržikova zgrada zatvora poznata kao Beledija pored Vijećnice u Sarajevu iz 1895. godine operiše uobičajenim elementima - vertikalno i horizontalno raščlanjene fasade rizalitima, krovnim i etažnim vijencima, otvorima. Paržikova 'pomoćna zgrada' ima lice neke toskanske renesansne palate koja i sama (po snažoj rustici, s malim donjim otvorima, masivnošću zidova) ima nešto od fortifikacijske arhitekture.
Ranorenesansna palata, smještena u gradu, predstavlja preneseni zamak fedalca, pa i palata obezbjeđuje i objedinjuje sve ono što život u njoj čini bezbjednim. Lice ove Paržikove palate još je zatvorenije nego lice starih palata. Iza njenih suženih otvora nalaze se hodnici, a iza njih ćelije i sobe zatvorenika, policije i posluge, navodi se u djelu Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878-1918 (Arhitektura perioda istoricizama: Počeci gradnje, prelazni stilski oblici i prvi veći objekti).
Prva rekonstrukcija Beledije
Tokom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), izvršene su prve rekonstrukcije na Belediji, podaci su to do kojih smo došli u Arhivu BiH.
Građevinska direkcija je 12. aprila 1927. godine naredila opravku državne zgrade u kojoj se nalazi policijska kasarna Beledija u Sarajevu. Radovi su naloženi Odsjeku za održavanje državnih zgrada pri Građevinskoj inspekciji. Za članove kolaudirajuće komisije za pregled i prijem radova na opravci zgrade Policijske kasarne Beledije izabrani su: inspektor Građevinske direkcije Julije Han i građevinski nadzornik Dimitrije Bogdanović.
10. septembra 1927. godine odobreni su radovi koji su, između ostalog, uključivali: djelomični popravak vijenaca, obnovu fasade, odnosno popravku i farbanje cijele fasade prema Vojvode Stepe obali (današnja Obala Kulina bana, op.a), krpljenje krovnog prozora, krova, sastavljanje zračne cijevi…
U podrumu koji je, prema nacrtu arhitekte Paržika bio predviđen za drva i ugalj, kasnije su se nalazile ćelije za zarobljenike.
Mračna strana Beledije
2004. godine Beledija je zaštićena i kao kulturno naslijeđe grada Sarajeva, a ovako počinje njena strašna priča.
Možda ona ne bi ni bila toliko specifična da nije postala zatvor. Prvo u vrijeme Austriugarske, a zatim pravi državni zatvor u Sarajevu dolaskom Nezavisne države Hrvatske (NDH).
Benjamin Finci bio je bh. revolucionar i pripadnik radničkog pokreta, uhapšen je 1929. godine, a nakon brutalnog mučenja bačen je kroz prozor Beledije, s visine od deset metara. Tadašnja 'policija' ovaj je slučaj okarakterisala kao samoubistvo.
Po Benjaminu Finciju se nekada zvala ulica u kojoj je smještena zgrada Beledija, a onda je 1993. godine ponovo preimenovana u ulicu Brodac.
Prvi koraci koje su kasnije poduzele ustaše bili su vezani za hapšenja, progone, mučenja i ubijanja najstravičnijih razmjera.
U to vrijeme Beledija postaje zloglasni zatvor u koji su zatvarani neistomišljenici tadašnjeg režima, zbog čega je za Sarajlije postala simbol straha i terora. Upravitelj zatvora bila je NDH i fašisti koji su započeli masovna hapšenja pripadnika i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta u Sarajevu. U ovom zatvoru osuđenici su bili brutalno mučeni, o čemu postoje i sačuvana svjedočanstva preživjelih, međutim, većina njih iz mračnih zatvorskih ćelija nikada više nije ugledala svjetlost dana.
"Početkom rata postojao je mali komunistički pokret u gradu. Ali članovi ovog pokreta su uglavnom zatvoreni ili protjerani do 1942. Oni su bili glavne mete policijske akcije, i bilo je teško da se razviju pod takvim pritiskom", kazala je Emily Greble, američka historičarka i autorica knjige "Sarajevo 1941–1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi".
Mnogi borci protiv fašizma bili su zatvoreni u njoj, a samo neki od njih su Vaso Miskin Crni i Radojka Lakić.
Za jednu od ćelija vjeruje se da je bila ćelija Gavrila Principa, iako za to ne postoje konkretni dokazi. Kao ni za Aliju Izetbegovića.
Brutalna batinanja, klečanje na staklu i psihološke igre koje su zatvorenicima priređivali kako bi ih psihički slomili samo su neke od metoda kojima su se koristili u ovom zatvoru.
Svjedočenja iz zloglasnog zatvora
Knjiga Sarajevo u revoluciji koja govori o teškim vremenima u Sarajevu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata čuva svjedočenja, pisma i izjave mnogih koji su u njoj proveli možda i najteže trenutke svog života.
Štefica Belak, omladinka Pokreta uhapšena je 11. decembra 1942. Ovako je svjedočila poslije:
"Moje saslušanje trajalo je 12 dana. Iz dana u dan, i za vrijeme saslušanja, tučena sam i mučena svakodnevno od agenata… Poslije saslušanja agenti su me, zato što nisam davala podataka, konkretnih, kakve su oni tražili, odvodili u podrum gdje su bili svedeni i drugi muškarci i žene… Ovdje se vršilo mučenje na taj način što su agenti otvarali jake i hladne tuševe, a poslije tuša išlo se ponovo na saslušanje, gdje su nastavili sa udarcima, a kada bi zatvorenik pao u nesvijest, vraćan je ponovo pod tuš… Jedan od načina mučenja bio je i stavljanje soli u usta zatvorenika. Isto tako praktikovali su metodu mučenja na tzv. Ražnju”, piše u knjizi Sarajevo u revoluciji.
“Zatvori, naročito Beledija, bili su prepuni, a ustaše su primjenjivale najčudovišnije vrste mučenja ne bi li došle do novih imena i podataka o radu organizacije. U ovu hajku uključili su se i četnici iz okoline Sarajeva. Pred ustaški prijeki sud izvedeno je 87 zatvorenika, od kojih je 12 osuđeno na smrt." (Božo Madžar, pripadnik Pokreta)
Zatvor nije imao kuhinju, a toaleti su imali katastrofalne uvjete. O ovome je svjedočio antifašista Iso Jovanović koji je s Vasom Miskinom, Miletom Đuraškovićem i Nisimom Albaharijem boravio u istoj ćeliji.
"U Belediji nam nisu davali hranu. Ko je imao rodbinu, mogao je dobijati spolja. Ja nisam imao nikog u Sarajevu. Đuraškoviću je majka donosila pakete, a Miskinu gazdarica kod koje je stanovao pa je tako bilo hrane i za mene. Nisam morao da živim samo na ustaškoj vodi. Đurašković je jednog dana dobio kompot od šljiva. Nekom drugom zatvoreniku rođaci poslaše kompot od trešanja. Sjedili smo i jeli. Bila je to prava poslastica. Osladile mi se šljive pa rekoh: 'Evo, ja ću progutati jednu košpicu, pa tamo gdje na strelištu izraste šljiva znat će se: tu je moj grob. Ti, Miskinu, progutaj trešnju pa će tako i tvoj grob biti obilježen'", pisao je o svom boravku u Belediji Iso Jovanović čije je svedočenje kasnije zabilježio Momčilo Marić u knjizi "Pobjegli od smrti".
"U izvještajima iz 1944. i 1945. godine, koji se nalaze u Arhivu BiH, komunisti su spomenuli poteškoće u regrutovanju Sarajlija. Zanimljivo je i da izvještaji Ustaške nadzorne službe pišu nešto slično, da partizani nisu uspjeli kao najveći otpor u gradu", navodi historičarka Emily Greble.
60-ih godina prošlog stoljeća zatvor je raspušten, a vlasti nisu imale jasan plan koja će biti nova svrha zgrade. To su iskoristile neke sarajevske porodice, koje su se uselile u prostorije nekadašnjeg zatvora. Vlasti su u početku istjerivale neočekivane stanare, no kasnije su izdali trajna rješenja, pa tako neki i dan danas žive u Belediji.
Najstariji stanar Beledije
Enis Ćirić zvani Braco (1954.) najstariji je stanovnik Beledije. 1962. godine se sa svojom porodicom uselio u stan, odnosno ćeliju nekadašnjeg zloglasnog zatvora, a već 15 godina sam boravi u njoj.
Njih petero, otac, majka, brat, sestra i on živjeli su u nekih 10-ak kvadrata stana, bez wc-a, kupatila, samo jedna hladna kamena ćelija na čijim zidovima su ostali ispisani tragovi nekadašnjih mučenika.
Braco nam je pokazao u kakvim uslovima živi i ispričao čemu su on i njegova porodica svjedočili po dolasku u Belediju.
Enis Ćirić Braco
Na početku kaže kako ni sam ne zna kako može živjeti u ovako groznim uslovima te da se do danas pita 'kako čovjek na njegovom mjestu ne poludi?', ali ipak kaže da pamti i lijepe trenutke dok mu je porodica još bila živa. Sada, kaže, osjeća samo prazninu i usamljenost.
Prije nego su se on i njegova porodica uselili u stan, tu je bila smještena policija, priča nam. Kad su oni napustili zgradu, građani su bespravno zauzimali stanove po principu - ko prvi, njegovo, da bi nakon nekog vremena uspjeli dobiti trajno rješenje za stanovanje.
Zidovi svjedoče
Kaže da su prilikom useljavanja u ćeliju/sobu, na zidovima pronašli ispisana imena ljudi koji su tu bili zarobljeni.
"Ovdje je bilo puno Blagojevića, pronašli smo ispisana njihova imena, i crtice koje su križali dok su brojali dane u ćeliji."
Prisjetio se i nekih trenutaka iz djetinjstva (1965.) kada se sa vršnjacima igrao u podrumu zgrade, gdje su nekada bile ćelije i gdje su držani zarobljenici.
"Uzeo sam jedan predmet da bih pogodio drugara, tada sam mislio da je to drvo, a sada mislim da je to bila ljudska kost. Nakon nekog vremena je došao bijeli kombi sa crvenim križom i iz tog podruma su iznosili nešto u crnim vrećama. Mislim da su to bile ljudske kosti", ispričao nam je.
Podrum
Vrata podruma
Podrum Beledije
Kao djeteta ga, kaže, nije bilo strah jer nije bio svjestan gdje se nalazi, ali sada jeste, "najviše samoće".
Ovih 10 kvadrata stana mu je, kaže, sve što ima. Nikada nije planirao da se iseli jer nije imao gdje. Ovdje, kaže, planira i umrijeti.
Život u zatvoru
"Noću kad legnem tek tad postajem svjestan gdje se nalazim, da je tu nekada bio zatvor i da su na ovom mjestu ležali zarobljenici. Imam osjećaj kao da sam i sam u zatvoru, cijeli život. Jedva čekam da zora svane da izađem vani, ovdje samo prespavam, loše se sve to održava na moje zdravlje", priča nam.
Dodaje da je na spratu iznad, u malo većoj ćeliji od njegove, ležao Gavrilo Princip.
Iz podruma zgrade, kaže, postoji prolaz koji vodi direktno do Vijećnice, odnosno ureda gdje se nekada nalazio sud.
"Sada je taj prolaz zazidan, kao i drugi. Bilo je mnogo izlaza, njih 7-8, iz Beledije, mi smo se kao djeca provlačili kroz njih, ali sada je to sve zatvoreno. U podrum se više ne može ući, sve je porušeno. Dolje su se nekada nalazile ćelije otvorenog tipa, odnosno kamene ćelije na kojima su bile željezne rešetke."
U Belediji se nalazilo ukupno 12 ćelija, odnosno sadašnjih stanova u kojima žive porodice, a samo u podrumu je bilo njih 10, ali znatno većih, koje su stanari kasnije iskoristili za potrebe ostave.
Može li nova fasada donijeti i ljepše priče?
Čuvenoj Belediji nedavno je obnovljena fasada, baš kako je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić najavila u septembru prošle godine, kao nastavak projekta rekonstrukcija fasada u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Nova fasada je uljepšala prizor Vijećnice, no Belediji je neophodna potpuna rekonstrukcija, znaju to oni koji su barem jednom kročili u nju. A možda i nova svrha.
Mnoge priče iz Beledije vjerovatno nikada neće biti ispričane. Ali kad bi samo njeni zidovi mogli govoriti…
Projektom rekonstrukcije fasade Beledije, zgrada je dobila novo, ljepše lice i ponovo zasjala sjajem koji je zamislio njen kreator Karlo Paržik. A nakon desetljeća mračne historije, za nadat se je da će sarajevska Beledija dobiti neku drugu, mnogo ljepšu ulogu.
