Ima tri godine kada mi je Harry Redknapp u najavi ruskog polufinala s Englezima kazao:
- Znaš zašto volim hrvatske igrače? Zato što jeb... nikad ne odustaju! Tehnički savršeni, psihološki neosvojivi. Fucking hell! I još jedna stvar: nikad ne otpisuj Modrića...
Ispuzao je negdje iz podsvijesti taj razgovor, gledajući sraz sa Škotskom, uoči kojeg su Hrvatsku otpisali mnogi, a i mi, priznat ćemo. Nakon prve dvije partije bili smo sigurni da se praktički tri godine ne može nadoknaditi u 90 minuta.
Jer, novi eksperiment. Nova skepsa.
No, nakon početnog dojma, u kojem se opet nismo nametnuli, Hrvatska je napokon počela pričati: "Možemo", "hoćemo", "želimo", izlazilo je iz garda, govora tijela, ali i igre, koja je napokon, i to odlučno znala što želi.
A opet - zabijemo gol - super, napokon igramo, ali ga primimo i onda krene - e, da, nemamo gard pobjednika pa nas se boje. U tom disbalansu osjećaja i doživljaja, Hrvatska se borila sama sa sobom.
- Slušaj, s Hrvatima uvijek - kroz tkoznakoju pintu pive javljao se stari Harry, ne dajući odustajanje vjere, koja je doista padala.
Sve do nastavka i savršene akcije, kada je Kovačić servirao loptu Modriću, a ovaj vanjskom savršeno pogodio i izbrisao sve dosadašnje frustracije ovog Eura. Kapetan - kapetanski. Organizacija igre ovoga je puta bila njegovo primarno oružje. Primi, zadrži, pusti, odgodi, kreni, traži, asistiraj - pucaj.
Još jednom. Luka Modrić, u utakmici i sustavu koji mu je napokon odgovarao. Zlatko Dalić je napokon pogodio, jer Petković je dao svoje, Vlašić odličan, Juranović je opravdao svoje mjesto, a sve to u kompletu bilo je stopljeno s Kovačićem i Brozovićem u pozadini, koji Modriću daju slobodu, da liderski i igrački ordinira "vatrenom" igrom. Igra, gol i asist najkonzistentnijem "vatrenom" - našem "matchwinneru" Ivanu Perišiću...
Ivan Perišić otkrio je da su igrači uoči Škotske održali sastanak i sasuli si sve u lice. Izgleda da je sve frcalo, da su se razbijale i boce. I neka su. Jer, u odnosu na Englesku i Škotsku, Hrvatska je pokazala natruhe same sebe. Nije to bilo briljantno, tko zna kako bi prošlo bez nove genijalnosti našeg genijalca, međutim, ako smo razbili klanove, ako su si rekli da tako više ne ide, i ako su napokon spoznali kako dalje, onda ovaj Euro nije izgubljen.
Zlatko Dalić je tražio, i premda njegova reprezentacija ni sada nije odigrala utakmicu rangu svog renomea - pogotovo u defenzivi - pobijedila je i prošla dalje. U ovome času, to je najvažnije. To je jedino bitno...
Nismo izgledali perfektno, i dalje ovisimo o Modriću, no čak i ovakvi, nakon dvije negledljive partije, završili smo - drugi. Ovaj euro-neuro nikad nije bio luđi. A Hrvatska, koju smo pospremili doma, sada korača dalje. S Lukom, koji ne broji kilometre, niti nastupe. Ima ovdje još pitanja u svezi naše igre uoči osmine finala, ali glavno pitanje glasi: Modriću, ide li se tebi uopće doma?
