Jedna odluka stara oko 5.000 godina i danas utiče na to kako mjerimo vrijeme. Naime, tokom Francuske revolucije 1793. godine uveden je pokušaj decimalnog vremena: dan je trebao imati 10 sati, svaki sat 100 minuta, a svaka minuta 100 sekundi.
To je bio dio šire reforme društva i kalendara, s ciljem da sve bude "logičnije“ i jednostavnije. Ipak, sistem je brzo propao jer je bio nepraktičan, teško se uklapao u svakodnevni život i izolovao Francusku od ostatka svijeta.
Današnji sistem vremena (24 sata, 60 minuta, 60 sekundi) vuče porijeklo iz drevne Mezopotamije. Sumerani su koristili brojčani sistem zasnovan na broju 60, vjerovatno zato što je vrlo praktičan za dijeljenje (može se podijeliti na mnogo brojeva bez ostatka). Taj sistem je kasnije imao veliki uticaj na razvoj matematike i astronomije, piše BBC.
Babilonci su preuzeli ovaj način računanja i dodatno ga razvili, posebno u astronomiji, gdje su dijelili vrijeme na manje jedinice. Egipćani su, s druge strane, uveli podjelu dana na 12 sati (a kasnije ukupno 24), vjerovatno na osnovu posmatranja zvijezda ili načina brojanja na prstima.
Stari Grci su kasnije preuzeli i kombinovali ova znanja, a kroz vijekove su se ti sistemi zadržali. Tek s razvojem preciznih satova u novijem dobu, minute i sekunde počinju da se koriste u svakodnevnom životu.
Danas se vrijeme mjeri pomoću atomskih satova, koji su izuzetno precizni, ali osnovna podjela vremena i dalje potiče iz tih drevnih sistema. Iako je bilo pokušaja da se vrijeme „modernizuje“, poput francuskog decimalnog sistema, oni nisu uspjeli jer je postojeći način mjerenja duboko ukorijenjen i dovoljno praktičan za upotrebu.