Zavijanje vjetra, mokrenje u noćnu posudu usred spavaonice, jecanje ostale djece: to su zvukovi koje Dirk P. nikada neće zaboraviti, piše Deutsche Welle.
Krajem šezdesetih godina, Dirku je tada bilo šest godina, poslan je u jedno dječje lječilište u južnu Njemačku. Kako bi se udebljao. Dirk je naime bio premršav za upis u osnovnu školu i zato je poslan u lječilište gdje su ga šest sedmica prisilno hranili.
Pakao umjesto oporavka
Dirk P. je jedno od, prema nekim procjenama, 12 miliona tzv. "poslane djece" kako su zvali djecu koju su u sklopu programa dohranjivanja i "zdravstvenog oporavka" nakon Drugog svjetskog rata pa sve do osamdesetih slali u dječja lječilišta, uglavnom u dijelove Njemačke koji su ostali pošteđeni ratnih razaranja ili industrijalizacije, poput Schwarzwalda, Harza na istoku Njemačke ili obale Sjevernog mora.
No mnoge djevojčice i dječake u starosnoj dobi između dvije i 14 godina je umjesto oporavka u ovim lječilištima čekao pakao: udarci, izolacija, zabrana odlaska na WC, oduzimanje sna, prisilno hranjenje… Jedna internetska stranica detaljno popisuje strahote kroz koje su prolazila pogođena djeca: ovdje se čak spominju i prisile jedenja povraćanog. Kontakt s roditeljima je često bio zabranjivan, pisma su prolazila kroz cenzuru. Stručnjaci ovakve mjere često nazivaju "crna pedagogija".
Često vesela djeca, koju su roditelji u najboljoj namjeri i na preporuku liječnika, slali u ovakva lječilišta, su se kućama vraćala preplašena i depresivna. Mnoga od ove "poslane djece" su danas u mirovini, ali još uvijek proživljavaju traume iz djetinjstva. "Slali su nas kako bismo ozdravili i prije svega kako bismo dobili na kilaži. Mnogi od nas su višestruko prolazili kroz ovu torturu", govori Maria Dickmeis, predsjednica Udruge "poslane djece".
Priznati patnje
Od 7. juna se u parlamentu savezne pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija održavaju stručna saslušanja na ovu temu. Cilj je obraditi sudbine još jednog tamnog poglavlja njemačke povijesti. "Mi se nalazimo na početku prerade ovog tamnog razdoblja njemačke poslijeratne povijesti", kaže glasnogovornik zastupničkog kluba socijaldemokrata u pokrajinskom parlamentu Dennis Maelzer. Inicijativa iz Sjevernog Porajnja i Vestfalije želi da se rasprava o ovoj temi proširi na čitavu Njemačku.
Pritom se pogođenima ne radi o materijalnoj odšteti nego o priznanju onoga što su pretrpjeli. "Mi si danas ne možemo pretpostaviti kroz što su ovi ljudi prošli. Oni su nakon ponižavanja u lječilištima godinama nailazili na ignoriranje", kaže Maelzer. Cilj političke inicijative je i lakši pristup arhivima institucija koje su sudjelovale u ovom procesu.
Stroj za printanje novca
Charlotte Quik, političarka CDU-a koja se također bavi ovom temom, primjećuje kako je zlostavljanja djece bilo u gotovo svim lječilištima ove vrste bez obzira na to koja organizacija je vodila lječilišta. I kaže još nešto: ove zdravstvene ustanove su za one u čijim rukama su se nalazile značile pravi stroj za tiskanje novca. Govori se o "masovnom fenomenu od pedesetih do osamdesetih godina". Ukupno je bilo aktivno oko 1.000 ovakvih ustanova, 15 posto je bilo u rukama crkvenih organizacija ili dobrotvornih udruga.
U Arhivu Pokrajinskog saveza Porajnje je pronađen jedan stari pravilnik koji određuje i kažnjavanje u ovakvim domovima. Dozvoljena je bila zabrana igranja ili odlazaka na izlete ili oduzimanje slatkiša. No svaki oblik fizičkog kažnjavanja je bio zabranjen. No: pravo na odgoj i odrastanje bez fizičkih kazni je u
