Romani, kratke priče, eseji, drame i bezbrojni novinski članci. Plodna karijera pisca Marija Vargasa Llose, koji je preminuo u Limi u dobi od 89 godina, trajala je gotovo sedam decenija i donijela mu je, među ostalim nagradama, Nobelovu nagradu za književnost 2010. i Nagradu princa od Asturije.
Ko je bio Mario Vergas Llosa
Mario Vergas Llosa je također bio član Francuske akademije, jedne od najviših kulturnih i intelektualnih počasti u Francuskoj. Njeni su članovi poznati kao les immortels (besmrtnici), a ima samo 40 mjesta, koja su doživotna.
Među njegovim istaknutim članovima bili su Voltaire, Montesquieu, Victor Hugo i Alexandre Dumas.
Peruanska vlada proglasila je "nacionalnu žalost 14. aprila" i najavila da će zastave biti spuštene do pola koplja na državnim zgradama u čast smrti, prema Vrhovnom dekretu objavljenom u ponoć.
Njegova disciplina i predanost doveli su Llosu do opusa nevjerovatnog obilja: 20 romana, zbirka kratkih priča, 10 drama, 14 zbirki eseja, dvije zbirke hronika i jedna zbirka memoara.
Ovo su najpoznatija djela beletristike Nobelovca rođenog 1936. godine u peruanskom gradu Arequipa, prema preporuci BBC-ja:
1. Grad i psi (1963.)
Mario Vargas Llosa svojim prvim romanom na dramatičan način probio se na međunarodnu književnu scenu, također označivši početak takozvanog "latinoameričkog procvata", književnog pokreta koji je revolucionirao pripovijedanje na španskom jeziku 20. stoljeća.
U ovoj grupi su, između ostalih, i Meksikanci Carlos Fuentes, Juan Rulfo i Vicente Leñero, Kolumbijac Gabriel García Márquez, Argentinac Julio Cortázar i Urugvajac Juan Carlos Onetti.
Priča, inspirirana njegovim ličnim iskustvima, odvija se u vojnoj školi Leoncio Prado u Limi. Internat za vojnu obuku u kojem se mladi adolescenti pripremaju za moguću vojnu karijeru.
Škola, međutim, predstavlja kakvo je peruansko društvo bilo u očima Vargasa Llose u to vrijeme: autoritarno, nasilno, seksističko i duboko nejednako.
U vrijeme objavljivanja Peru je prolazio kroz razdoblje snažnih političkih i društvenih napetosti nakon diktature generala Manuela A. Odríe (1948.–1956.), pa je objavljivanje romana bilo kontroverzno do te mjere da ga je peruanska vojska htjela cenzurirati.
To je Llosi donijelo međunarodnu slavu i lokalno odbacivanje.
2. Razgovor u katedrali (1969.)
Kao ključna figura latinoameričke književnosti, ni njegov drugi fikcijski roman nije razočarao. Ambiciozan i složen, "Razgovor u katedrali" mnogi su kritičari smatrali jednim od njegovih remek-djela.
Knjigu karakteriziraju stalne promjene pripovjedača, glagolskih vremena i scena, što čitatelja tjera da rekonstruira same događaje.
Dana 3. oktobra 1968. general Juan Velasco Alvarado vodio je vojni udar kojim je svrgnut Fernando Belaúnde Terry, koji je izabran 1963. Ova je knjiga objavljena u tom kontekstu, samo godinu dana kasnije.
Priča se vrti oko Santiaga Zavale, poznatog kao "Zavalita", mladog novinara koji na kraju ostane razočaran, radeći kao urednik u tabloidnim novinama i živeći dosadnim životom.
Jednog dana slučajno sretne jednog od očevih bivših šofera i zajedno sjede razgovarati u baru koji se zove "Katedrala". Njihov razgovor i sjećanja su osovina romana.
3. Teta Julia i piskaralo (1977.)
Mario Vargas Llosa oženio je svoju tetu po majci, 11 godina stariju Boliviju Juliju Urquidi, kada je još imao 19 godina, i razveo se od nje 1955. godine. Skandal u porodici bio je ogroman, ne samo zbog godina, već i zbog odnosa.
Iz njegovog odnosa s njom i rada na Radio Panamericani proizašao je jedan od njegovih najuspješnijih i duhovitijih romana: "Teta Julia i piskaralo".
Opet je riječ o romanu koji prepričava njegova životna iskustva, ali za razliku od njegovih prijašnjih djela, koja su bila gušća i fokusirana na političke teme, ovaj ima laganiji, gotovo šaljivi i autobiografski ton. Ostaje kritika konzervativizma i klasičnosti peruanskog društva.
Kad je Vargas Llosa objavio "Teta Julia i piskaralo", već je bio etablirani autor u Latinskoj Americi i Evropi.
Julia Urquidi kasnije će objaviti svojevrsni odgovor u svojim memoarima "Šta Varguitas nije rekao".
4. Rat za smak svijeta (1981.)
Kritičari kažu da je ovom knjigom Mario Vargas Llosa dostigao književnu zrelost. Očito je to, dodaje književni kritičar, u epskim i filozofskim disertacijama koje su latentne kroz narativ.
S "Ratom za smak svijeta" pisak se okreće historijskoj fikciji.
Događaji koji inspiriraju priču stvarni su i dogodili su se u Brazilu krajem 19. stoljeća: takozvani Canudos rat (1896. – 1897.) bila je krvava vjerska pobuna koja se dogodila 1897. u Canudosu u Brazilu, a predvodio ju je Antonio Conselheiro.
Mario Vargas Llosa koristi ovu istinitu priču kao osnovu za roman u kojem se susreće više likova: novinari, vojnici, banditi, intelektualci, prostitutke, seljaci i političari. Čitatelj svjedoči ne samo fizičkom ratu, već i ideološkom sudaru između savremenosti i tradicije, razuma i vjere.
Ono što je počelo kao scenarij za film koji nikada nije snimljen, na kraju će postati jedno od njegovih najambicioznijih djela.
Kasnije će se vratiti historijskom romanu s "Rajem na drugom uglu" (2003.) i "Keltovim snom" (2010.).
5. Jarčeva fešta (2000.)
Godine 2000., kada to niko nije očekivao, ponovno je objavio cjeloviti roman s Jarčevom gozbom, koja će parirati njegovim velikim spisateljskim uspjesima, poput "Razgovora u katedrali" ili "Rata za smak svijeta".
Bio je to povratak Vargasa Llose, koji je bio u vrelini velikih političkih događaja i nasilja. I također povratak vrlo privlačnoj temi za latinoameričke pisce: vođa koji je postao diktator.
Ovaj put u fokusu je Dominikanska Republika i lik diktatora Rafaela Leónidasa Trujilla, koji je vladao željeznom rukom između 1930. i 1961. Kao i prije, Mario Vargas Llosa napisao je ovaj roman nakon opsežnog dokumentarnog istraživanja i intervjua.
Radnja se vrti oko Uranije Cabral, kćerke bivšeg službenika Trujilla, koja se vraća u Santo Domingo nakon decenija u egzilu. Njeno putovanje služi kao emocionalna nit i istražuje ličnu i kolektivnu traumu društva obilježenog šutnjom i suučesništvom.
Roman osuđuje koliko je društvenih sektora - elita, crkva, vojska, biznis - učestvovalo u režimu i kako je strah razriješio individualnu odgovornost.
Njegovu književnost "obilježila je strast prema književnosti i predanost istraživanju ljudskog stanja kroz njegove priče", rekla je Casa de las Américas u svojoj oproštajnoj poruci briljantnom piscu.
