Neverbalna komunikacija uvijek ide uz verbalnu, dovoljno je samo posmatrati čovjeka dok govori. On gestikulira, mijenja izraz lica ili zauzima različite položaje tijela. Dakle, ona je dio svake komunikacije, objašnjava za portal "Danas" psiholog i političar Žarko Korać.
„Govor tijela” je veoma važan u psihologiji, jer ponekad odaje više o ljudima nego njihove riječi, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ima upečatljivu mimiku i gestikulaciju, što može da bude od koristi psiholozima u njihovom radu, kažu sagovornici Danasa.
Oni tako komentarišu razloge zbog kojih je Joe Navarro, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za neverbalnu komunikaciju, javno analizirao neverbalno ponašanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Navarrova ocjena “pokazatelja Vučićeve nelagodnosti”, koja je objavljena na Twitteru, izazvala je veliku pažnju javnosti u Srbiji.
Objašnjavajući značaj neverbalne komunikacije, Žarko Korać, psiholog i političar, navodi za Danas:”Neverbalna komunikacija uvek ide uz verbalnu, dovoljno je samo posmatrati čovjeka dok govori, on gestikulira, mijenja izraz lica ili zauzima različite položaje tijela. Dakle, ona je dio svake komunikacije”.
„Odavno se proučava neverbalna komunikacija u psihologiji iz različitih razloga, to je posebna oblast socijalne psihologije. Ona je, prosto, oblast proučavanja ljudske interakcije iako su zaista ljudi ranije mnogo više pažnje pridavali verbalnoj komunikaciji, osnosno jezičkoj komunikaciji. Zato su nekada ljudima rezultati neverbalne komunikacije tako zanimljivi. Obično se misli da je ljudi manje kontrolišu, da je “iskrenija”“, ukazuje Korać.
”Njena analiza može da otkrije emotivna stanja, pokušaje skrivanja stvarnih reakcija u interakciji, laganje u jezičkoj komunikaciji… Samo ta analiza nije svemoćna jer se i ona može dijelom kontrolisati”, kaže Korać.
Upitan kako komentariše činjenicu da je Vučić bio “interesantan” za tumačenje Joeu Navarru, Žarko Korać navodi:”Što se tiče slučaja za koji me pitate, ne treba mi strani stručnjak da bi mi otkrio ono što je očigledno: da Vučić ne podnosi nikog sem laskavaca oko sebe”.
U sličnom tonu, Sanda Rašković Ivić, potpredsjednica Narodne stranke, psihijatar i psihoterapeut kaže:”Neverbalna komunikacija, gestovi i mimika, često je značajnija od verbalne, jer proizilazi iz nesvjesnosti koja nije podložna cenzuri“.
„Verbalno često prikazujemo takozvani lažni self, želeći svjesno i namjerno da ostavimo utisak i postignemo cilj. Neverbalna komunikacija odaje prava osjećanja. Joe Navarro je specijalista za neverbalnu komunikaciju, a njemu kao profesoru je Vučić interesantan jer je on pravi atlas fenomenologije neverbalne komunikacije“, ističe Rašković Ivić.
Govoreći na istu temu, Lazar Marićević, psiholog i politikolog iz Centra za razvoj Srbije, navodi:“Uživo u kontaktu sa nekom osobom neverbalna komunikacija je prateći dio verbalne. Na osnovu obje stičemo utisak o drugoj osobi. Dobri posmatrači obraćaju pažnju na izraz lica, pokrete ili gestikulaciju, položaj tijela, pogled, spoljni izgled, odnos u prostoru – da li su osobe blizu ili su udaljene, dodir – već na osnovu, recimo, rukovanja, i na paralingvističke znake kao što su visina glasa ili intonacija“.
„Sve zajedno zavisi od konteksta u kome se dešava. Zato je, na primjer, bitan usmeni iskaz pred sudijom, kako bi se mogao steći cjelokupan utisak o tome šta osoba govori, odnosno da li je neverbalna komunikacija u skladu sa verbalnom. Principijelno, ne možemo samo na osnovu neverbalne komunikacije dati zaključak o nečijem stanju svijesti, jer to uključuje mnogo više faktora koje bi morali da uzmemo u obzir, ali može se, naglašavam ponekad, steći utisak da je neko nervozan, ljuti se, osjeća neprijatnost ili olakšanje, a da to osoba ne verbalizuje. Ponekad se neverbalni znaci pogrešno protumače, jer opažanje zavisi i od našeg stava. Snimak reakcije predsjednika naše države, dok sluša pitanje na konferenciji za štampu, je služio gospodinu Navarru, kao ilustracija neverbalne reakcije, koja može, a ne mora, da otkriva nelagodu, ali isto tako može biti i neka fiziološka reakcija u datom trenutku. Ne možemo biti sigurni, ali je medijski zanimljivo. Ono što nedostaje gospodinu Navarru su kontekst i verbalizacija, čemu smo mi svakodnevno izloženi. Neugodna pitanja se doživljavaju kao ekstremno neprijateljska, pa su i odgovori takvi. To je izuzetno loše za naše društvo“, konstatuje Marićević, autor knjige „Psihologija političkih lidera“.
