Dvadesetogodišnji rat u Afganistanu završio je pobjedom talibana i ponižavajućim porazom afganistanske međunarodno priznate vlade, a s njom i njenih američkih saveznika na koje se cijelo vrijeme oslanjala.
Dapače, Islamska Republika Afganistan je i utemeljena 2004. uz pomoć SAD-a, odnosno NATO-ove misije koja je uz podršku Vijeća sigurnosti UN-a pomagala u izgradnji nove afganistanske države i obrani zemlje od talibanske pobune, nakon što je talibanski režim srušen američkom invazijom 2001, piše Index.hr.
Ta je invazija, dobro je poznato, izvršena jer je tadašnji talibanski režim tijekom gotovo čitave svoje vladavine (od 1996. do 2001.) pružao utočište Osami bin Ladenu i njegovoj džihadističkoj organizaciji Al-Kaidi, koja je izvela najveći teroristički napad 11. septembra. 2001. Nakon što je dala ultimatum talibanskom režimu da izruči Bin Ladena i ostale teroriste Al-Kaide i zatvori sve njihove kampove, administracija Georgea Busha mlađeg pokrenula je invaziju i u relativno kratkom roku zauzela zemlju.
Dvadeset godina kasnije talibani su slavodobitno umarširali natrag u Kabul nakon desetodnevne ofenzive čijoj se brzini ni sami nisu nadali. Američke, britanske i druge NATO snage uzalud su se borile protiv njih ta dvije decenije i pokušavale osposobiti afganistansku vojsku, a jedini konkretan uspjeh bila je likvidacija Bin Ladena 2011. godine, i to u susjednom Pakistanu, gdje se u međuvremenu sklonio i gdje ga je prema nekim tvrdnjama štitila pakistanska obavještajna služba ISI, koja je navodno nastavila pomagati i talibane.
Za odgovor treba otići daleko u prošlost
No gotovo od početka rata protiv talibana, brojni kritičari američkog imperijalizma tvrde da se Amerika sa svojim saveznicima bori protiv neprijatelja kojeg je prije nekoliko decenija sama stvorila. Ta je teza s vremenom postala gotovo općeprihvaćena, kao i srodna, ali nešto novija teorija zavjere prema kojoj je Amerika stvorila Islamsku državu u Iraku i Siriji.
Tačnije, u 1979. godinu, kad je Sovjetski Savez izvršio invaziju na Afganistan kako bi preuzeo izravnu kontrolu nad Demokratskom Republikom Afganistan. Ta je zemlja već imala komunistički režim koji je došao na vlast pučem 1978. - u kojem je srušen i ubijen predsjednik Muhamed Daur Kan koji je sam došao na vlast pučem 1973. u kojem je srušena stoljetna afganistanska monarhija, s kraljem Daoudom Kanom na čelu, i uspostavljena sekularna republika.
No sovjetska invazija bila je odgovor na još jedan puč u kojem je jedan komunistički vođa, Hafizulah Amin, ubio drugoga, Nura Muhameda Tarakija. Sovjeti, koji su se bojali da će Amin raskinuti veze s Moskvom i okrenuti se Pakistanu i Kini, smaknuli su ga i postavili svoje lojaliste na vlast.
Antikomunistička pobuna koja je već bila u tijeku, isprovocirana brutalnim "crvenim terorom", samo je eskalirala i usmjerila se na sovjetske okupacijske snage. Koalicija antisovjetskih pobunjenika, koja je dobila ime mudžahedini (termin za muslimane koji vode sveti rat, odnosno džihad) počela je dobivati izdašnu pomoć u financijama, zalihama, naoružanju i obuci od Pakistana, Saudijske Arabije i drugih arapskih monarhija, SAD-a, Velike Britanije, ali i Kine.
CIA je pomagala mudžahedinima u ratu protiv sovjetske okupacije Afganistana
CIA i ISI, američka i pakistanska obavještajna agencija, imale su u tome ključnu ulogu. Posebno se ističe činjenica da je SAD, kroz CIA-inu tajnu operaciju Ciklona, opskrbljivao mudžahedine i ručnim bacačima protuzračnih projektila Stinger, koji su odigrali možda i presudnu ulogu u ovom ratu i konačnom porazu Sovjeta. SAD je trošio na stotine milijuna dolara godišnje sve do kraja ovog brutalnog rata u kojem je poginulo oko 15 hiljada sovjetskih vojnika, oko 90 hiljada mudžahedina, ali i od pola do čak dva miliona afganistanskih civila.
To je prvenstveno bila posljedica brutalnog razaranja i pokolja od strane sovjetske vojske i njenih saveznika. Usporedbe radi, u dvostruko dužem ratu koji je NATO vodio protiv talibana poginulo je oko 50 hiljada civila, i to uglavnom kao žrtava talibana, prema podacima UN-a.
Zbigniew Brzezinski, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Jimmyja Cartera i jedan od najvažnijih stratega američke vanjske politike za vrijeme Hladnog rata, u naknadnom intervjuu 1997. objasnio je da je američki cilj bio "uvući Rusiju u afganistansku zamku". Carterov nasljednik Ronald Reagan čak je i primio mudžahedinske vođe u Bijelu kuću 1983.
"Imamo priliku dati SSSR-u njihov vlastiti Vijetnamski rat", napisao je pak Brzezinski u pismu Carteru odmah nakon sovjetske invazije, aludirajući na američko ponižavajuće povlačenje i poraz u Vijetnamu nakon gotovo deset godina ratovanja s komunističkom gerilom koju su podržavali SSSR i Kina.
Zanimljivo, nekoliko godina kasnije, pri kraju Sovjetsko-afganistanskog rata, slična tvrdnja mogla se čuti u jednom holivudskom filmu - Rambu 3, čija se radnja odvija upravo u tom ratu, pri čemu glavni lik kojeg glumi Sylvester Stallone pomaže upravo mudžahedinima u borbi protiv sovjetskih okupatora.
"Imali smo svoj Vijetnam. Sad ćete vi imati svoj"
"Znate da neće biti pobjede. Svaki dan vaš ratni stroj gubi tlo pred slabo naoružanim i slabo opremljenim borcima za slobodu. Ali činjenica je da ste podcijenili svoje suparnike. Da ste proučili povijest, znali biste da se ovi ljudi nikad nisu predali nikome. Radije bi umrli nego bili robovi osvajačkoj vojsci. Ne možete pobijediti takve ljude. Mi smo pokušali. Imali smo svoj Vijetnam. Sad ćete vi imati svoj", kaže u tom filmu američki pukovnik Trautman ruskom časniku koji ga je zarobio.
Ironično, na kraju su i Amerikanci dobili svoju reprizu Vijetnamskog rata upravo u Afganistanu, a kako smo već pisali, prizori pada i kaotične evakuacije iz Kabula neodoljivo podsjećaju na sličan pad Sajgona (današnjeg Ho Ši Mina) 1975. nakon američkog povlačenja.
A upravo se taj film često spominje na društvenim mrežama kao simbol nepromišljene i destruktivne američke politike intervencija i "širenja demokracije". Teza otprilike glasi: Amerikanci su pomagali talibane kad su se borili protiv Sovjeta osamdesetih, a onda su se sami morali boriti protiv njih nakon napada 11. septembra.
No, je li zaista tako? Istina je da su se mnogi originalni vođe talibana i njihovi borci borili u Sovjetsko-afganistanskom ratu na strani mudžahedina, među njima i sam mula Muhamed Omar, osnivač talibana, koji je umro tokom američke invazije 2001.
Talibani su nastali pet godina nakon kraja rata sa Sovjetima
No isto tako je istina da su talibani kao organizirani pokret nastali tek 1994. - pet godina nakon sovjetskog povlačenja i dvije godine nakon što su mudžahedini pobijedili komunistički režim Muhameda Nadžibulaha. Talibani su osnovani usred građanskog rata koji je uslijedio nakon pada Nadžibulaha i građanskog rata koji je uslijedio među različitim frakcijama mudžahedina.
Oni su i objesili Nadžibulaha na trgu u Kabulu kad su preuzeli vlast 1996. i uspostavili svoju srednjovjekovnu teokraciju, odnosno ekstremni šerijatski zakon, sa sustavnim smaknućima žena, manjina, političkih protivnika i zabranom svega, od obrazovanja do glazbe.
Na ovu temu razgovarali smo s mladim povjesničarem Dujom Jakovčevićem, autorom knjige o posljednjem sovjetskom ministru vanjskih poslova Eduardu Ševardnadzeu, koji je odigrao bitnu ulogu u povlačenju Crvene armije iz Afganistana, tri godine prije raspada Sovjetskog Saveza.
"SAD i druge zapadne zemlje, npr. Velika Britanija, a posebno Pakistan, podržavali su mudžahedine kao protusovjetsku gerilu. Mudžahedini su bili jako raznovrsna grupa, među njima je bilo i ljudi razmjerno demokratskih shvaćanja (Ahmad Šah Masud) te islamskih fundamentalista i ekstremista (Gulbudin Hekmatijar), postojale su čak i ljevičarske, maoističke i prokineske grupe", kaže Jakovčević za Index.
Duje Jakovčević: Talibani su do 1996. nadvladali zavađene mudžahedine i zauzeli Kabul
"Sovjeti su se povukli 1988./89, a komunistička Nadžibulahova vlast u Kabulu izdržala je još do 1992. iako su Amerikanci očekivali da će se bez sovjetske vojne prisutnosti režim brzo urušiti. Pao je tek kad mu je Jeljcin ukinuo svaku pomoć pa više nije bilo ni goriva ni streljiva ni zaliha. Ali nakon ulaska mudžahedina u Kabul uslijedilo je bezvlašće i građanski rat između njihovih skupina i gospodara rata kakav je bio bivši komunistički general Ahmad Rašid Dostum. Talibani nastaju tek 1994. i brzo su, do 1996., nadvladali zavađene mudžahedine, zauzeli Kabul, stavili velik dio zemlje čvrstom rukom pod svoju vlast i potisnuli Masuda i Dostuma na krajnji sjever zemlje", objašnjava Jakovčević.
Pakistanski ISI, koji je surađivao s CIA-om, zaista je osamdesetih vrbovao, naoružavao i obučavao radikalne islamiste da se bore protiv Crvene armije - i iz Afganistana iz drugih muslimanskih zemalja. ISI je financirao i izgradnju fundamentalističkih medresa (islamskih vjerskih škola) u kojima su se mladi Afganistanci radikalizirali.
U tome je ulogu odigrao i sam Bin Laden, Saudijac koji je svojim obiteljskim bogatstvom i sredstvima prikupljenim od drugih bogatih Arapa također financirao strane, uglavnom arapske dobrovoljce u ratu. Ipak, američki vladini i obavještajni dužnosnici, kao i istraživački novinari kao što je Peter Bergen, tvrde da SAD nikad nije financirao te strane dobrovoljce od kojih je Bin Laden godinama kasnije formirao Al-Kaidu i okrenuo se međunarodnom terorizmu.
Amerika nije stvorila talibane
U svakom slučaju, jasno je da Amerika nije stvorila talibane - koji su, vrijedi ponoviti, nastali pet godina nakon što je rat protiv Sovjeta, a s njim i američka vojna pomoć, završio. Uostalom, oni koji tvrde da je ta činjenica nebitna jer su talibani, u neku ruku, nastali iz mudžahedina, moraju objasniti činjenicu da je iz mudžahedina nastao i Sjeverni savez, koalicija koja se borila protiv talibana i nastavila kontrolirati sjever zemlje sve do invazije, kada se borila zajedno s Amerikancima.
No, bi li talibani i njihov saveznik (s kojim su, sada tvrde, raskinuli veze) Al-Kaida onda nastali da nije bilo američke pomoći mudžahedinima u tom ratu, pitali smo Jakovčevića.
"Tu su barem 3 faktora u igri. Američka, a pogotovo pakistanska vojna pomoć koja se kanalizirala fundamentalističkim skupinama, ponajviše među Paštunima (velika većina talibana su Paštuni, op.a.), potpomogla je usponu militantnog islamizma u Afganistanu i regiji", odgovara nam ovaj povjesničar.
Jakovčević: Brutalna sovjetska taktika i anarhija bili su temelj za talibanski pokret
"Drugi faktor bila je brutalna sovjetska vojna taktika spaljene zemlje koja je iza sebe ostavila nekoliko stotina tisuća mrtvih afganistanskih civila i oko 7 miliona što izbjeglica, što interno raseljenih. To su bile gomile ogorčenih, gnjevnih i iskorijenjenih ljudi, bez pristupa suvremenom obrazovanju, a istovremeno odsječenih od tradicionalnog seoskog života i djelatnosti poput poljoprivrede, stočarstva ili starih zanata. Dakle, soj ljudi znakovito sličan nositeljima europskog fašizma - i to je socijalna osnova na kojoj je proklijao talibanski pokret", nastavlja Jakovčević.
"I treće, stanje konstantne anarhije kod ljudi je stvorilo potrebu za kakvim-takvim redom i zakonom, makar i u formi čvrste ruke teokratsko-totalitarnog režima", zaključuje.
Ne, posveta na kraju Ramba 3 nije promijenjena nakon 11. septembra
Za kraj, valja razbiti još jedan mit vezan uz već spomenuti holivudski film. Naime, već niz godina na internetu kruži glasina da je kraj Ramba 3 izmijenjen jer je nakon napada 11. septembra i početka rata protiv talibana, kako se to kaže, loše ostario. Prema toj glasini, na kraju filma slijedila je originalna posveta "hrabrim mudžahedinskim borcima Afganistana", ali je naknadno promijenjena u posvetu "galantnom narodu Afganistana".
Međutim, kako je objašnjeno u analizi na YouTube kanalu AngelDust i na web stranici Latestly, za to naprosto nema dokaza. Osim screenshota posvete mudžahedinima koji kruži društvenim mrežama, a koji je lako mogao biti montiran, ne postoji snimka filma ili njegovog kraja s takvom posvetom. Štoviše, originalne recenzije filma u New York Timesu i drugim novinama iz 1988. citiraju upravo "posvetu galantnom narodu Afganistana", a ne "hrabrim mudžahedinskim borcima".
Zanimljivo je, doduše, da Rambo 3 ima alternativni kraj u kojem Stalloneov lik, umjesto da ode iz zemlje, ostaje s mudžahedinima da bi se dalje borio protiv Sovjeta.
