Jedan je izdao službeni blagoslov za bombaše samoubojice koji su ubili na desetke ljudi u afganistanskim gradovima.
Drugi je entuzijastično slao u akcije te iste bombaše, uključujući rođenog sina, kao i naoružane skupine koje su terorizirale civile i ubijali nedužne u desecima ciljanih atentata. Danas je sudbina Afganistana u njihovim rukama, nakon što su decenije proveli u bijegu, u zatvorima, skrivajući se po planinama i izbjegavajući američke bespilotne letjelice.
Poslije 20 godina fanatične borbe izašli su iz pećina i sjene te javno tvrde da su se promijenili. O vođama talibana se, međutim, još uvijek zna jako malo, a još manje o tome kako planiraju vladati.
Vrhovni vođa talibanskog pokreta je Haibatullah Akhundzada, a njihov glavni politički lider je Abdul Gani Baradar. Uz još nekoliko mlađih zapovjednika kojima su rukovodili na bojnom polju, ovaj dvojac sad preuzima odgovornost za naciju od 39 miliona ljudi.
Nakon što su se preselili u glavni grad Kabul, naporno rade kako bi se svijetu prezentirali kao svjetovniji i tolerantniji od svojih radikalnih prethodnika u devedesetima. Tvrde kako su voljni surađivati sa ženama i pozivaju ljude da se vrate na posao bez straha od odmazde, no pitanje jesu li doista odbacili ekstremističku ideologiju ili je sve to smicalica kako bi ishodili globalno priznanje, itekako je aktuelna, piše Slobodna Dalmacija.
Na nedavnoj konferenciji za novinare u Kabulu glavni glasnogovornik talibana Zabihullah Mudžahid zvučao je vrlo pomirljivo.
"Animozitetima je došao kraj i htjeli bismo živjeti mirno, bez unutarnjih ili vanjskih neprijatelja", poručio je Mudžahid, dodavši kako će nakon skorog kraja konzultacija svijet biti svjedokom formiranja snažne, islamske i uključive vlade.
Nije spomenuo atentat na svoju prethodnicu, glasnogovornicu vlade odbjeglog predsjednika Ashrafa Ghanija, koji se desio samo 11 dana ranije. Nije spominjao ni talibanske borce koji su tukli građane na aerodromu u Kabulu, niti izvještaje iz provincije o drugim starim vrstama talibanskog terora. U Kunduzu su, na primjer, talibani frustrirani zbog odbijanja državnih službenika da se vrate na posao, postavili kontrolne točke i poslali borce da ih traže od vrata do vrata.
Nasuprot tome, neki od talibanskih dužnosnika bez problema su ipak pristali na intervju ženskoj televizijskoj novinarki, što je prije bilo nezamislivo, a predstavnici Reportera bez granica dobili su čvrsta obećanja da će nova vlast poštivati slobodu medija.
Jesu li ti kontradiktorni primjeri znakovi istinske otvorenosti ili prijeteće borbe za moć između umjerenih i tvrdokornih talibanskih frakcija, nitko još pouzdano ne zna. Analitičari pokušavaju proniknuti u budućnost analizirajući tragove iz biografija njihovih vođa.
Haibatullah Akhundzada, vrhovni vođa i islamski pravni ekspert, dugo je bio oduševljeni pobornik samoubilačkih bombaških akcija. Njegov rođeni sin obučen je za bombaša samoubojicu, uz očev blagoslov, te se u svojoj 23. godini raznio u napadu u provinciji Helmand.
Žrtvovanje sina snažno je podiglo ugled Akhundzade u talibanskom pokretu, gotovo na jednak način kao Staljinu odbijanje razmijene vlastita sina u njemačkom zarobljeništvu za feldmaršala Von Paulusa. Osim rođenog potomka, Akhundzade je prigodnim fetvama u smrt ispratio još na desetke mladih fanatika koji su se raznosili eksplozivom u gomili za Allaha.
Bio je pravi duhovni otac i ideolog te vrste šehidstva, a vodstvo pokreta izabralo ga je za vođu nakon što je njegov prethodnik Akhtar Mohammad Mansour ubijen u napadu američke bespilotne letjelice 2016. godine.
Zamjenik Akhundzade je Sirajuddin Haqqani, prekaljeni borac i sin legendarnog mudžahedinskog zapovjednika još iz vremena antisovjetskog džihada, te šef mreže Haqqani u Pakistanu i istočnom Afganistanu. Mrežu Haggani je službeni Washington davno označio kao jednu od najmilitantnijih i najopasnijih afganistanskih frakcija. Grupa je zloglasna po upotrebi bombaša samoubica i vjeruje se da je godinama organizirala neke od najsmrtonosnijih napada u Kabulu.
Također se smatraju odgovornima i za ubistva najviših afganistanskih dužnosnika te za brojne otmice zapadnjaka zbog otkupnine, što uključuje i američkog vojnika Bowea Bergdahla, puštenoga iz zatočeništva 2014. godine.
Poznati po svojoj neovisnosti, borbenosti i pronicljivosti, Haqqanijevi borci djeluju s krševitih planina istočnog Afganistana te godinama imaju značajan uticaj na vodstvo talibana.
Njihov 48-godišnji vođa, nadaleko poznat i kao Khalifa, nadgleda široku mrežu boraca, vjerskih škola i poduzeća povezanih sa zaljevskim arapskim zemljama i bazama u pakistanskim plemenskim područjima. Haqqani i njegova mreža imaju neke od najčvršćih i najdugovječnijih veza s Al Kaidom. Iz svojih pograničnih uporišta pomogli su svojedobno i Osami bin Ladenu da 2001. pobjegne iz svog sjedišta u Tora Bori nakon američke invazije.
Mula Muhamed Yaqoub je rođeni sin osnivača talibana Mule Omara, jednookog afganistanskog klerika i diktatora sve do pada režima 2001. godine. Pripadnost moćnoj lozi čini ga ujedinjujućom figurom pokreta, makar ga zapadni obavještajci smatraju puno manje dogmatičnim od svog slavno tvrdoglavog oca. Mula mlađi formalno vodi vojnu komisiju talibanske grupacije koja nadzire ogromnu mrežu terenskih zapovjednika zaduženih za gušenje pobune, no mnogi njegovu funkciju smatraju manekenskom i piarovskom, lišenom dublje moći.
Glavni politički lider talibana je Abdul Gani Baradar i njegova figura ulijeva nadu u optimističnije američke procjene skore budućnosti Afganistana. Jedan je od bivših patrijarha talibanizma, odrastao u Kandaharu - rodnom mjestu pokreta. Kao i većini Afganistanaca, Baradaru je život zauvijek promijenila sovjetska invazija u kasnim 70 -ima. Bio je glavni zamjenik Mule Omara i borio se s njime u istoj mudžahedinskoj jedinici u ratu protiv Sovjeta.
Nakon što su 2001. godine snage predvođene Amerikancima srušile talibanski režim, vjeruje se da je Baradar bio među malom skupinom pobunjenika koji su prišli privremenom vođi Hamidu Karzaiju nastojeći ishoditi kompromis militanata i nove administracije.
Kasnije je vodio vojne operacije pokreta sve do uhićenja u Pakistanu 2010. Nakon tri godine pakistanskog zatvora pušten je u kućni pritvor iz kojega je oslobođen 2019. pod pritiskom Amerike i preseljen u Katar, kako bi pomogao u mirovnom sporazumu s Trumpovom administracijom.
Tokom pregovora navodno je razvio vrlo "topao" odnos s američkim izaslanikom na mirovnim pregovorima Zalmayem Khalilzadom, što aludira na status američkog čovjeka od povjerenja u samome vrhu modernoga talibanizma.
