„Genocid u Srebrenici je posljedica ličnih propusta i strateških razmišljanja“, piše Neue Zuercher Zeitung.
„Pad zaštitnih zona UN-a Srebrenicai Žepa dogodio se prije 26 godina. Međunarodno pravosuđe više se puta bavilo genocidom nad više od 8.000 Bošnjaka koji su izvršile trupe bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića. Deseci ratnih zločinaca osuđeni su na više od 700 godina zatvora, od kojih je nekoliko doživotnih kazni zbog genocida.
Ipak uloga koju su u tome imali međunarodni akteri je daleko manje poznata. Ključne su osobe bili vrhovni zapovjednik mirovnih snaga UN-a u bivšoj Jugoslaviji, francuski general Bernard Janvier i njegov kolega na političkoj i diplomatskoj razini, Japanac Yasushi Akashi - specijalni izaslanik UN-a", piše Alexander Rhotert za Neue Zuercher Zeitung.
Autor dalje navodi: „Obojica su mogli spriječiti genocid jednim telefonskim pozivom toga jutra 11. jula 1995. godine."
No, kako dalje piše Rhotert, za SAD, Veliku Britaniju i Francusku srpska konačna ofanziva u istočnoj Bosni nije bila ni neprikladna ni iznenađujuća. „Čak ni bosanska vlada nije učinila ništa da spriječi prijeteću katastrofu", piše autor.
Mali broj vojnika
General „Mladić je započeo "Operaciju Krivaja" za osvajanje enklava Srebrenica i Žepa 6. jula 1995. zauzevši osmatračnice nizozemskih zaštitnih snaga UN -a, Nizozemskog bataljona. Nakon sporazuma između UN-a i NATO-a 1993., saveznički borbeni zrakoplovi bili su spremni intervenirati u bilo kojem trenutku. Mladić je poslao samo oko 2.000 ljudi, plus desetak zastarjelih tenkova T-54 i 40 artiljerijskih komada.
Prema navodima Nizozemskog bataljona izravno je bila uključena samo jedna četa, koja je brojala oko 120 ljudi. To je bilo vrlo malo za zauzimanje enklave s više od 30.000 izbjeglica, 4.000 vojnika bosanske vlade i Nizozemskog bataljona. Ipak činilo se da je Mladić siguran da će te snage biti dovoljne. Za usporedbu: 1993., tokom prve ofanzive na Srebrenicu, on je rasporedio oko 100 tenkova i 10.000 vojnika. Zašto se general pojavio u završnoj ofanzivi s tako malom trupom", pita se autor u tekstu koji je objavio NZZ.
Predugo oklijevanja Janviera i Akashija
„Naredba za paljbu izričito je navedena u pismu UN-a od 9. jula, odobrenom od strane Akashija i Janviera. Plan je predviđao odbijanje svakog napada bosanskih Srba bombardiranjem NATO-a od 10. jula u 6 sati ujutro. Ipak, Mladić je nastavio ofanzivu. Nizozemski bataljon je zatražio - bio je to treći put - zračnu potporu. I premda su deseci zrakoplova NATO-a kružili iznad Jadrana, Janvier je blokirao napad. Srpska ofanziva se zaustavila 10. jula navečer tačno na periferiji, u vidnom polju obrambenih položaja. Sada je, najavio je Janvier, prekasno za napade", piše NZZ.
„Činilo se nevjerojatnim da su Janvier i Akashi oklijevali 6 sati i 20 minuta prije nego što su izdali naredbu za napad. I Karremans, nizozemski zapovjednik, i američki zapovjednik NATO-a, admiral Leighton W. Smith javno su oštro kritizirali Akashija i Janviera, što je neobično među savezničkom vojskom.
Napad samo kao alibi
Zračni napad koji su odobrili Akashi i Janvier bio je alibi: Akashi se pravdao NATO-u, rekavši da bi veći napadi odmazde bili pretjerani odgovor na pješadijske napade. Zanemario je činjenicu da su i bosanski Srbi imali teško naoružanje", piše NZZ.
„Po svemu sudeći se čini da se u krugovima međunarodne zajednice probio stav da dvije manje istočnobosanske zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa nisu održive. U Clintonovoj administraciji bilo je aktera koji su to tako vidjeli. Pravljeni su scenariji o razmjeni teritorija, što je trebalo pojednostaviti tok linija fronta i moguće mirovne pregovore", piše Alexander Rhotert.
I dijelovi bosanske vlade, kako piše ovaj autor za NZZ, su slijedili igranje ovom mišlju, i ipak učestvovali u debati da se Srebrenica i Žepa razmijene za predgrađa opkoljenog glavnog grada Sarajeva, koja su od 1992. godine bila u rukama bosanskih Srba. „To bi moglo objasniti zašto je šef Generalštaba Armije BiH general Rasim Delić komandanta i branitelja Srebrenice, Nasera Orića sa desetak najviših oficira povukao u aprilu 1995. godine", piše NZZ i navodi da je Oriću poslije bio zabranjen povratak u Srebrenicu.
„Akashi je bio u kontaktu s Radovanom Karadžićem, vođom bosanskih Srba i Mladićevim šefom, tokom ofanzive. Slično i sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srbije, koji je imao odlučujući utjecaj na njih dvojicu. Akashi nije odstupio od svog stava: ponovni zračni napadi "izazvali" bi Srbe i "otežali mirovne pregovore"", piše NZZ.
„Razlog zašto su Janvier i Akashi žrtvovali Srebrenicu i Žepu mogao bi biti posljedica obećanja koje je Janvier dao Mladiću 4. juna 1995. godine. Janvier se u junu tri puta sastao na tajnim pregovorima s Mladićem i načelnikom Miloševićeve obavještajne službe Jovicom Stanišićem, kako bi oslobodio 400 talaca UN -a, većinom Francuza", piše NZZ i ocjenjuje: „S upjehom."
„Vojnici UN-a su pušteni do 18. juna. Ubrzo nakon toga jedan incident je postao test za Janvierovo navodno obećanje: 20. juna - unatoč zabrani letova koju je nadzirao NATO - dva srpska borbena zrakoplova poletjela su s banjalučkog aerodroma.
NATO-ov admiral Leighton Smith zatražio je od Janviera da pruži saglasnost za napad, što je Janvier odbio. Karadžić i Mladić sada su mogli biti sigurni da će Janvier održati riječ. Tajni sporazum neizravno je potvrdio britanski ministar obrane Malcolm Rifkind, koji je autoru (ovog teksta – op. red.) u Berlinu 1997. rekao: "Morali smo nešto dati zauzvrat"", piše NZZ.
Pasivnost Akashija i Janviera omogućila invaziju
„Činjenica je, piše Rhotert za NZZ, da su Akashi i Janvier svojom pasivnošću omogućili srpsku invaziju. „Cinični vrhunac Akashijeve politike bio je njegov govor Vijeću NATO-a 19. jula u kojem je optužio "obje strane" za napad na UN. Iz daljine je tvrdio i da je odobrio zračne napade na početku srpske ofenzive, ali da ih je situacija na terenu onemogućila. Bile su to besramne laži. Pet očajničkih poziva u pomoć nizozemskog bataljona za zračnu podršku je prešutio. Sudbinu 10 000 nestalih Bošnjaka ni jednom riječju nije spomenuo.
Predaja Žepe je potpuno razotkrila politiku uključenih aktera. O prijedlozima za spašavanje enklave više se nije ni raspravljalo. Ni SAD, ni Francuska ili Velika Britanija niti UN nisu ih uzeli u obzir", piše Alexander Rhotert za NZZ.
