FK Željezničar ušao je u svoje drugo stoljeće nakon što je kraj prvog obilježen spektakularno. Naglasak je na „obilježen“, a ne „obilježio“ jer je malo šta klub konkretno uradio sam od sebe da ta proslava bude dostojna, kamoli veličanstvena. Sto godina Željinog postojanja obilježeno je ljubavlju, pa je isključivo ova emocija iznjedrila neviđenu proslavu.
Svako ko je iole privržen Želji, osjećao se proteklog vikenda ponosno, gordo, uzvišeno... a jedini krivac za to je navijačka grupa „The Maniacs“ – prečistim namjerama i ljubavlju gonjena korporacija kakvih je malo u BiH. Po kuloarima se govorkalo da je 100.000 KM uloženo u sinoćnji vatromet i dan ranije upriličen spektakularni simbolični špalir od baklji koji je pratio lokomotivu.
Nećemo na ovome mjestu o tome kakva nam je država i šta je sve trebalo da bi Željeznice FBiH za ovu priliku dopustile da se pokrene lokomotiva, koliko je papira trebalo ispuniti i koga sve moliti i kumiti za nešto što bi u svijetu bilo tako jednostavno izvesti – poenta priče je u nenadmašnoj, nevjerovatnoj organizaciji, redu, disciplini, pa čak i ekološkoj osviještenosti („slučajno da ne bi neko limenku ili flašu unio“, „ne bacajte baklje na šine“ i slično).
Zaključak nakon dva dana proslave čija je slika obišla svijet, a fotografija osvanula i u čuvenom „Guardianu“ je da u organizaciji navijačke grupe „sjede“ (a ponajmanje sjede, već ginu) ljudi koji bi uspješno vodili firme. Trideset takvih preduzeća, da ih menadžment vodi na način kako ovi vode grupu, donijelo bi procvat u državi, bez pogovora. (Ima sigurno protivnika vatrometa u ovome gradu – ali jednom je sto godina i zbog svega što su ti ljudi učinili, zbog načina organizacije, zaslužuju najmanje Šestoaprilsku nagradu...)
Upravljačke strukture
S druge strane imamo činjenicu da u svijetu najpoštovaniji Željovac Ivica Osim nije bio na utakmici protiv Veleža. Jedno su objektivni razlozi njegovog zdravstvenog stanja (inače je trebao početom septembra svakako doći u Sarajevo), drugo je činjenica da u klubu vjerovatno ne postoji osoba koja bi mogla razgovarati s njim, ne postoji ni neko ko bi nazvao recimo Kemala Kozarića, ambasadora u Austriji, uzgred bivšeg predsjednika, pa da se organizuje nešto, da se pošalje helikopter, izvrne svijet naopačke samo da ga se dovede...
I da ima, da je sve to urađeno, činjenica da živ Osim nije prisustvovao proslavi stogodišnjice kluba čija je najveća i neprevaziđena legenda govori gdje smo mi svi, ne samo FK Željezničar, već društvo u cjelini.
Za to vrijeme ekipu vodi čovjek kojem je do Želje stalo kao i Luisu Enriqueu. Ako mislite da ga ne „boli uvo“ samo shvatite da se čovjek nije udostojio svečano obući za razliku od protivničkog trenera...
Sadašnja uprava nije imala puno izbora. Morala je za trenera dovesti „ime“. Čovjeka kojem su najveći uspjesi u karijeri dva odbranjena penala Maradoni, i vođenje minornih nekakvih, kvartovskih, klubova po Hrvatskoj do ruba ispadanja (takvo je nažalost vrijeme da su ti klubovi ozbiljniji od Željezničara).
Prvo što je imao za cilj da uradi je da ponizi Semira Štilića (javna je tajna da je čovjeku draže ne baviti se fudbalom nego da mu ovaj prodaje maglu i na njemu gradi autoritet zdunićima, višticama, crnčevićima).
Onda je potom iz igre izgurao Zeca (ovaj, međutim, pametan, trenira, pa će mu fino morati isplatiti sve). Predložio mu vrli trener da bude skaut, ali Zec naravno nije budala.
Posebna je priča oko Samira Bekrića, čovjeka koji u igračkoj karijeri sa Željom ima više titula nego što će Ivković u trenerskoj ikada osvojiti. Zagrijavati čovjeka 40 minuta i ne dati mu da zaigra u onakvoj igračkoj konstelaciji, gdje je Bekrić za sve Rivaldo, odraz je još većeg bezobrazluka nego ne obući odijelo na 100. godišnjicu. Iako i jedno govori da se čovjek previše razmahao. Ponio se, zanio se, u svoj „golem nam“.
Strahoviti ublehaš
Pod krinkom podmlađivanja dotični je poslije svake utakmice spreman ustvrditi da se radi o „zelenoj“ ekipi i da je potrebno vrijeme kako bi Željina djeca stasala. Željina djeca? Pa u zadnje tri utakmice jedino Željino dijete je Mekić – koji je u međuvremenu igrao po drugim klubovima. Željine djece je bilo u prvoj utakmici i to je to.
U zapećak su gurnuti i Duraković i Gasal, Drina grije klupu, Beća malkice uđe... Sve da bi se preko menadžera otvorio prostor za još nekolicinu posuđenih igrača da ih ovaj kao proba vratiti u život, a onda će na kraju sezone otići, pa će opet neko forsirati Željinu „djecu“ od 22-23 godine.
Ti što dođu kao Ivković da bi pronašli sebe i ovi što ih dovede da bi se svi zajedno okoristili su tragična Žejina realnost protiv koje se može izboriti samo ona jučerašnja ljubav u kolaboraciji sa sposobnostima istinskih menadžera korporacije „The Maniacs“. Realnost je to izopačenih vrijednosti gdje su obični bezobraznici i prodavači magle „mangupi“, dok su na stubu srama igrači koji su, ako ništa, barem nekoliko puta znali donijeti radost navijačima, pa makar danas nemali pojma. Željezničar je stvar filozofije, njegovi navijači za "Guardiana", a ovo Ivkovićevo... baš se ne uklapa.
