"Deset u pola" (ni)je priča o ćevapima i u njoj nećete čuti dobar recept za ćevape.
Komedija Danisa Tanovića u kojoj je na trenutke i prigušene melankolije pripovijeda ima li još u Sarajevu sarajevskog duha ili je kapital i od grada kojem je zaštitna robna marka bilo drugarstvo učinio da je novac bitniji nego ljudi, poslovi sad važniji od prijateljstva.
-Niti jedan grad u bivšoj Jugoslaviji više nije kakav je nekad bio. Iz Sarajeva se odselilo vjerojatno pola predratnog stanovništva, samim tim grad više nije isti, ne može ni biti. Da tog sarajevskog duha tamo još ima - ima.
Samo je nekako sakriven, a nekad je bio u prvom planu. Nažalost, svijet u kojem živimo i mi, a i vi ovdje u Hrvatskoj, svijet je u kojem su glavne vijesti političari - govori i dodaje:
Jaka škola
-Sarajevo je 1989. doživjelo vrhunac, tada je u gradu sviralo najmanje 20 bendova, od Bijelog dugmeta i Indeksa do Plavog orkestra, bili su na vrhu jugoslavenskih top lista, Kusturica je predvodio školu sarajevskog filma, da ne govorim o jakoj školi dokumentarnog filma, književnicima koji su živjeli u tom Sarajevu, slikarima…
Sve je to bio duh grada koji danas postoji u tragovima, kultura tamo više nije velika tema. U Jugoslaviji se vodilo računa o kulturi, to je bio sistem koji je nakon 45 godina mira dosegao vrhunac, gdje si u kulturi mogao puno stvarati. Sad je to razoreno. U zemlji u kojoj je plaća 300 eura, a ljudi često gladni, kako očekivati da se ljudi bave kulturom? - pita pa zaključuje:
-Ipak, kultura u Sarajevu opstaje, usprkos vlasti i svemu što nas okružuje.
Nedavno je s Damirom Šagoljem snimio "Kad smo mi bili oni", dokumentarac nastao među izbjeglicama.
Oscarom nagrađeni Tanović i Pulitzerom nagrađeni Šagolj bilježe živote migranata koji preživljavaju u uvjetima koji teško da su i za životinje, kamoli za ljude.
Film ponešto priča i o Hrvatskoj, ovdašnjoj policiji i vlasti. Šagolj i Tanović pripovijedaju o Bosancima koji su zaboravili da su do jučer i sami bježali po svijetu.
Što to biva da tako kratko pamtimo, koliko brzo u zaborav pospremimo prošlost, učini li vlastita trauma ljude spremnijima pomoći onima koji su u sličnoj nevolji, gdje, naposljetku, nestane empatija? Je li među tim ljudima, na terenu, vidio nešto čega prije toga nije bio svjestan?
Najveći problem
-Ne. Toliko sam se toga nagledao da me više ništa ne iznenađuje. Ne iznenađuje me, ali me boli. Boli što tako brzo zaboravljamo da smo i mi bili izbjeglice. Ne može svatko pomoći, ali nemojte bar odmagati tim ljudima - jetko kaže.
Gdje se dogodi taj moment da čovjek izgubi empatiju?
-Najveći problem ovog područja je strah od drugog i drugačijeg. To je ovdje dugo upisano. I ciklički se ponavlja. Među ostalim i zato što Jugoslavija na kraju Drugog svjetskog rata, kad se trebala razračunati sa svima koji su počinili zločine, nije to učinila, nije se znala izboriti s time i na kraju je došlo do čega je došlo i sve se raspalo.
Sada ponovo živimo u podijeljenosti i strahu od drugog i drugačijeg. Nepoznavanju onog drugog. Pamtim da kad sam došao u Zagreb 2018. snimati "Uspjeh", nisam znao kako će mi biti ovdje. Za Zagreb me ništa tad nije vezalo. Kroz Zagreb bih prošao kad bi mi film izašao, bio bih na premijeri i to je to.
Živjeti u jednom gradu, provesti u njemu šest mjeseci, raditi, potpuno je druga vizura, odjednom grad i njegovi ljudi postanu dio tvog osobnog iskustva. A moje je sa Zagrebom jako lijepo. Kad su mi treći dan na ulici susjede prišle govoreći: "Kak ste kaj, gospon Tanović? Tak nam je drago da ste tu, da radite", istopile su se sve moje moguće predrasude prema Zagrebu.
Ljudi uglavnom stvaraju predrasude na osnovi onoga što slušaju u medijima, a mediji su puni negative. Ako slušate vijesti iz Sarajeva, dobit ćete dojam da će novi rat početi sutra. Problem je kad te loše priče crtaju 'realnost'. Ne razumijemo katkad mi ovdje jedni druge, a kamoli da će ljudi razumjeti one koji dolaze iz Sirije, Afganistana.
Film govori i o brutalnosti hrvatske policije prema migrantima:
-Vama je sat i pol odavde do Bihaća, ne moram vam ja govoriti, otiđite vidjeti što se događa. Postoje putevi kojima policija vraća izbjeglice.
Preko granice
Pri tome, ako ih uhvate na bosanskoj strani, recimo ako ih uhvate kod Kladuše, puste ih u Bosnu 50 kilometara dalje no što su ih našli, otimaju im telefone, skidaju im odjeću. Snimili smo čovjeka kojega su u veljači skinuli u gaće i natjerali natrag preko granice.
Znači, taj čovjek vraćen u Bosnu mora pješačiti bos, u gaćama 50 kilometara, nema telefon da se ikome javi, ostavljen je da se sam snalazi, da preživi, sljedeći put prije no što pokuša prijeći, dobro će razmisliti. Da ne govorim o fizičkom nasilju. To su strašne priče. I non-stop se događaju. Kad vidiš u kakvim uvjetima preživljavaju ti ljudi, to podsjeća na rat.
"Deset u pola", komediju od koje se očekuje velik uspjeh kod publike, odbili su CineStarovi multipleksi. Kakva je to poslovna logika i gdje će se prikazivati film?
-Ja sam redatelj, s distribucijom nemam puno veze. To su veliki igrači u istom poslu i što bi rekli - mala bara, puno krokodila. Početak distribucije filma je 2. prosinca. U cijeloj regiji - Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji…
Film je u kolovozu premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu, potom na Zagreb Film Festivalu, festivalska publika odlično ga je prihvatila, ovih dana bit će prikazan i na beogradskom Festivalu autorskog filma.
-Film je spreman za distribuciju, a distributeri gledaju koji je najbolji trenutak da izađu s filmom. To oko distribucije uvijek je zanimljivo.
Recimo, u Parizu, kad je "Ničija zemlja" počela igrati u kinu u srijedu, jer srijedom izlaze filmovi u Parizu, oni su već u 10.30 ujutro imali procjenu kako će film proći, po broju ljudi koji su došli u devet sati ujutro u kino. I oni već u srijedu navečer prave program za sljedeći tjedan.
Sve se mijenja
Svijet se ubrzano mijenja, tako i ova industrija. Svijet se nezamislivo promijenio od "Ničije zemlje"' do danas. Sad je gotovo sve na platformama, gotovo ispada da je bolje da ti film izađe na Netflixu nego u kinu. Na Netflixu će ga pogledati sigurno pola milijuna ljudi, ako ne i više, u kinima je dosegnuti taj broj gotovo nemoguće.
U malim produkcijama postaje gotovo nemoguće raditi distribuciju, baviti se filmom onako kako smo se bavili prije 15 godina, kad su ljudi dobar film išli gledati u kino. "Ničiju zemlju" u BiH gledalo je 300.000 ljudi. Danas kad izađe novi James Bond, u kino ga ode pogledati 15.000 ljudi.
Tanović u prosincu u Sarajevu počinje snimati kriminalističku seriju "Kotlina". U "Kotlini" se, kako joj i ime kaže, očekuje puno sivila, takve su i teme kojima se bavi.
-To je baš sve suprotno od ovog filma koji je vedar, duhovit, pun nekih lijepih boja, lijepog Sarajeva, Baščaršije koja je oprana suncem i nasmijana… Sad ulazimo u prosinac, a prosinac je u Sarajevu jako tužan.
Pričamo o suvremenoj produkciji.
Azijske serije
-Volim gledati razne svari, bitno je da su kvalitetno napravljene.
U posljednje vrijeme često gledam azijske serije, moja djeca su godinama veliki obožavatelji Koreje, najstarija kći je naučila korejski jezik, bili smo nekoliko puta tamo i zaljubio sam se u ljude u Južnoj Koreji.
Azija je posve drugačiji kontinent od svega ostalog, a ti ljudi u Južnoj Koreji možda su po mentalitetu najsličniji Bosancima, ta kuhinja me često podsjeća na bosansku, njihovi pejzaži su jako slični bosanskima, njihova brda…
Imam osjećaj da tamošnji ljudi najviše uživaju u životu, opušteni su, uza sve to okruženje i povijest koja im je teška jer nema tko ih nije napadao - Japan, Amerikanci, Rusi, Kinezi, a uspjeli su izgraditi tu zemlju, podići se. Zanimljivo je kako je ta nacija koja je prije 40 godina bila užasno siromašna uspjela napraviti nevjerojatnu zemlju.
