Dok države širom svijeta uvode razne mjere u borbi protiv koronavirusa, jedna zemlja u Centralnoj Aziji odlučila se protiv pandemije boriti – ignoriranjem. Štaviše, ta zemlja zabranila je i korištenje riječi koronavirus. Dobro došli u Turkmenistan!
Istodobno, na stranici Worldmeter, na kojoj WHO svakodnevno ažurira broj oboljelih i umrlih po zemljama, nećete naći brojke za Turkmenistan. Službeno, zaraza u Turkmenistanu ne postoji. Neslužbeno, državni vrh Turkmenistana živi u paralelnom svemiru.
Vijest o zabrani korištenja riječi koronavirus u Turkmenistanu objavila je francuska neprofitna organizacija „Reporteri bez granica” (RSF), a tim povodom oglasila se i voditeljica njihova odsjeka za Evropu Jeanne Cavelier:
„Zabrana informiranja ne samo da ugrožava turkmenske građane, nego i potvrđuje autoritarizam koji provodi predsjednik Gurbanguli Berdimuhamedov“, poručila je Cavelier, napomenuvši da se Turkmenistan već godinama nalazi na zadnjemu mjestu RSF-ovog godišnjeg izvještaja „Indeks novinarskih sloboda u svijetu”.
Pri objavljivanju vijesti o zabrani spominjanja koronavirusa u Turkmenistanu „Reporteri bez granica” pozvali su se na turkmenski disidentski online list „Chronicles of Turkmenistan” koji se uređuje u inozemstvu. Radio Slobodna Evropa, pak, pozivajući se na anonimne izvore iz turkmenske prijestolnice Ašhabada, iznosi kako tamošnja policija hapsi ljude koji nose maske ili u javnosti raspravljaju o pandemiji.
Nije neobično da zapadni mediji informacije o stanju u Turkmenistanu dobivaju od disidentskih novinara izvan Turkmenistana, odnosno od anonimnih izvora u samoj zemlji. Unutar granica te države, naime, nema baš disidenata ni neke organizirane opozicije: aktuelni predsjednik države, spomenuti Berdimuhamedov - koji zemljom vlada od 2006. godine - na izborima pobjeđuje s oko 97 posto glasova.
No, bilo bi nepravedno svu krivicu i odgovornost za ovako bizarno ponašanje jedne države svaliti isključivo na pleća sadašnjeg predsjednika. On je, naime, samo „blijeda sjena” svog prethodnika Saparmurata Nijazova, koji je Turkmenistanom vladao od 1985. pa sve do smrti 2006. godine.
Klasični komunistički aparatčik iz zadnje faze pokojnog SSSR-a, Nijazov je i nakon sloma socijalizma, raspada Sovjetskog Saveza i i stjecanja državne nezavisnosti „ostao u sedlu”, vodeći ovu srednjoazijsku državu punih 20 godina, zamijenivši komunizam osebujnom kombinacijom turkmenskog nacionalizma i totalitarnog kulta ličnosti, koji je Berdimuhamedov samo naslijedio.
Nakon stjecanja neovisnosti Nijazov je sebe prozvao „Turkmenbaši” („otac svih Turkmena”) te je napisao autobiografiju pod naslovom „Ruhnama” koja se morala učiti na svim razinama školskog obrazovanja, od osnovne škole do fakulteta. Štaviše, pri zapošljavanju u državnim službama kandidati su ispitivani o detaljima iz njegove biografije.
Svoju ekscentričnost Nijazov je manifestirao i 1997. godine, kad su mu nakon operacije srca ljekari poručili da se mora ostaviti cigareta. Valjda ljut na sudbinu, Nijazov je tada donio zakon da i svi drugi stanovnici Turkmenistana također moraju prestati pušiti pa je pušenje u Turkmenistanu otada strogo zabranjeno.
