Denis Zvizdić, predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamenta FBiH te zamjenik predsjednika NIP-a, na svom je zvaničnom Facebook profilu u potpunosti razotkrio politiku i metode Milorada Dodika te na koji način lider SNSD-a već godinama "zavlači" međunarodnu zajednicu i pomoću vještački izazvanih kriza ostvaruje svoje ciljeve.
-Igra koju Dodik trenutno igra je svima u BiH poznata, jer je godinama ponavlja po istom principu: blokiraj - zaprijeti - ucijeni - traži maksimum da bi dobio ono što te održava na vlasti.
I tako godinama. I sa skoro istim domaćim i međunarodnim akterima. I sa sličnim rezultatom koji se može opisati kao “truhli kompromis i popuštanje predstavnika međunarodne zajednice”.
-Sjetimo se procesa izmjena Zakona o Vijeću ministara iz 2007., sa namjerom da se spriječi paraliza institucija zbog učestalih blokada izazvanih nedolaskom na sjednicu, koji se nažalost, zavrčio sa “autentičnim tumačenjem”, što je u suštini značilo popuštanje Dodiku i ostanak pravo veta, odnosno instrumenta blokade rada VM.
-Ili krize u vezi s pravosuđem iz 2011., kada je Dodik, po istoj matrici kao i sada, ucjenjivao i prijetio referendumom da bi se na kraju radi mira u kući Dodiku “izašlo u susret”, opet postigao “truhli kompromis” i ad hoc rješenje - a to je odlazak stranih sudija i tužilaca, što je i bio Dodikov cilj.
-I 2007. i 2011., i u mnogim sličnim situacijama je pobijedio Dodik, a izgubila demokratija, evropski standardi i vladavina prava. U konačnici, izgubili su građani BiH koji žele uređenu, funkcionalnu i prosperitetnu državu.
Dakle, aktuelni scenario je viđen više puta ranije i ukratko ovako izgleda:
1. Vještački izazovi krizu blokadom rada institucija BiH, privuci pažnju domaće i regionalne javnosti, kao i cjelokupne međunarodne zajednice (Lajčakov zakon, Inckov zakon ili pojedine odluke Ustavnog suda BiH samo su povod, a nikako uzrok blokade);
2. Najavi raspad države, referendum o otcjepljenju ili povratak tkz. i nepostojećem “izvornom” Dejtonu, budi radikalan, arogantan, necivilizovan, pravi se da si odlučan u svojim namjerama;
3. Međunarodna zajednica se uključuje, poziva na dijalog, odbacuje zapaljivu retoriku, plaši se Dodikovih namjera, želi da ga "smiri" pod svaku cijenu;
4. Počinju pregovori (nažalost, ne bezuvjetni) o prekidu blokade i vraćanju u institucije BiH, uz uslov da se npr. minimiziraju Lajčakovi amandmani, da se izbace strane sudije i tužioci ili da dobiješ Zakon o državnoj imovini po svojoj volji;
5. Međunarodna zajednica vrši pritisak na sve strane da se daju određeni ustupci. To se ističe kao pozitivan primjer kompromisa, Dodik opet ima šansu da dobije sve što je tražio, dok država Bosna i Hercegovina postaje slabija zbog "trulog" kompromisa koji nije prirodan, već nametnut, pri čemu se ne konstatuje i ne vidi da do krize uopšte nije ni trebalo doći i da oni koji su je izazvali moraju biti kažnjeni i sankcionisani kao poučan primjer drugima i zalog za budućnost BiH.
6.I sve ovo Dodik ne bi mogao provesti u djelo (ne bi čak smio ni pomisliti da pokrene najavljene aktivnosti), da nije podrške iz Srbije, Rusije i reakcionarnih i desničarskih krugova iz Evrope.
