Baščaršijom je stoljećima je odzvanjalo kuckanje kazandžijskog čekića, širio se miris kože iz obućarskih i tašnarskih radnji, a iz pekara miris svježeg hljeba ispečenog u pećima na drva. Sabljari, tufegdžije, bičakčije, kazazi, ćurčije, kovači, sarači, čebedžije, halači, buzadžije... Bez njih se nije mogla zamisliti sarajevska čaršija, koja je zahvaljujući jedinstvenoj arhitekturi i ljudima koji su joj davali dušu, postala fenomen, kako u regiji, tako i u svijetu. Tako je bilo nekada. Danas je Baščaršija skoro pa pusta. Može se sresti poneki turista ili prolaznik koji žuri svojim poslom. Gužva, vreva, kolone stranih gostiju postali su daleka prošlost.
Ko se napije vode sa Baščaršije...
Mnoge legende vezivale su se za Baščaršiju. Jedna od njih kaže da će se putnik koji se napije vode sa česme kod Begove džamije sigurno nekada vratiti u Sarajevo jer ovog grada svakom je posjetiocu malo.
Danas je posjetilaca sve manje. A na Baščaršiji je sve manje i ljudi koji su joj davali onaj posebni štih. Ako se ovako nastavi, upozoravaju zanatlije koje smo zatekli u njihovim radnjama, Baščaršija bi mogla za nekoliko godina izgubiti svoj identitet. Pandemija koronavirusa, loša ekonomska situacija, sve manje turista, učinili su da su ulice srca Sarajeva poluprazne.
Čuvenim Kazandžilukom danas odjekuju samo udarci čekića. Koraci i glasovi se ne čuju. Posjetilaca i kupaca skoro da i nema.
Najstariji kazandžija u ulici Ismet Huseinović, uz osmijeh i pjevušeći svedalinku, kaže nam da se ovim poslom bavi od svoje 12. godine. Poslu ga je, kaže, naučio otac. Iza Ismeta je 61 godina rada i uz duboki uzdah govori da nikada nije bilo gore.
"Zanati, zajedno sa Baščaršijom, izumiru. Više se to ne može spasiti. Ne postoji čarobni štapić koji bi vratio zanatlije na Čaršiju. Ništa se ne radi. Niko nije zabrinut za zanatlije na Baščaršiji. Najlakše je reći korona. Ali, korona nije utjecala na majstore i kvalitet robe", kazao nam je Huseinović na početku razgovora.
Sve je zbog otvaranja tržnih centara
On kaže da je glavni problem to što su se ljudi promijenili. Više ništa nije isto. Naveo je kako ni za Novu godinu više nemamo nešto dobro ponuditi turistima.
"Mlade generacije uopšte ne interesuje naša ulica, oni idu u tržne centre. Mi nemamo pravih gostiju. Čak i ambasadori koji su Sarajevu rijetko prođu Baščaršijom. Prije su svako malo zalazili kod nas. Zanat se ne može spasiti. Postoji i nelojalna konkurencija. Sve je krenulo nizbrdo pojavom tržnih centara. Prije 30 godina u ovoj ulici bilo je nas 29 zanatlija", ispričao nam je 73-godišnji Huseinović.
Požalio se kako jako malo ljudi kupuje te da niko više ne traži ni ibrike ni bakrene džezve.
"Da neko to traži, mi bi kovali. Prije 30 godina prebacili smo se na proizvodnju suvernira", ispričao nam je Huseinović, a potom nas odveo u obilazak muzeja koji se nalazi u podrumu njegove radnje.
Narodne nošnje, sahani, ibrici, starinski alati kojim se kuje, samo su neki od eksponata u muzeju. Ali, posjetilaca nema. Majstor Ismet, ipak, sve to čuva od zaborava i ponosno nam pokazuje. I potajno se nada da će u njegov muzej opet dolaziti turisti.
Šetnjom Baščaršijom došli smo do Sebilja gdje smo zatekli svega nekoliko turista koji su se fotografisali i hranili golubove.
I jedna od najpopularnijih čajdžinica "Džirlo", koju su posjećivali umjetnici, sportisti, političari, ali i veliki broj turista iz cijelog svijeta, nema više posla kao ranije. Husein Džirlo kaže da je ova godina bila mnogo bolja od prošle, ali da to nije ni blizu onome kako je nekada bilo.
"Nekada su u radnju dolazili turisti iz cijelog svijeta. Prošle godine smo imali najviše gostiju iz Srbije. Ne sjećam se da je neko drugi bio. Ove godine opet su počeli dolaziti turisti iz Evrope i svijet. Ali nažalost, to nije ni blizu onome kako je bilo ranije. Ima više razloga zbog čega je to tako", priča Džirlo.
Kaže kako je pandemija samo pokrenula sve probleme koji su bili pod tepihom, ali ona nije jedini uzrok tome što je Baščaršija prazna.
"Neko bi popio kafu, da je može popiti. Ljudi ostaju bez posla. Naučili su na kuću, jeftinije im bude. Ima više razloga, ali je istina da je korona povukla dosta stvari", naveo je Husein Džirlo.
Koliko je Baščaršija utihnula priča nam je i Nadira Ljubović, vlasnica suvenirnice "Karačić". Kaže da je odrasla u starom dijelu Sarajeva te da je i njen otac bio tašnar.
"U tom periodu su i naši ljudi kupovali tašne, a sada poslije rata imate sve u tržnim centrima. Baščaršija se dovoljno ne promoviše, sve se svelo na neke druge dijelove grada. Turisti najmanje obilaze Baščaršiju. Postala je zapostavljena kako su se počeli otvarati tržni centri. Ništa više nije kako je nekada bilo. I turista je malo, a ništa se ne radi kako bi se privukli", kazala nam je Nadira.
Ističe kako joj čini da više nikome nije stalo do toga da Baščaršija ponovo zaživi.
"Konkretno na Baščaršiji skoro nema ničega, a ne možemo mi osmisliti način kako da najljepši dio grada ponovo oživi. Kao da nekome nije u cilju da ona zaživi, a svi je naglašavaju kao nešto jako važno. Više nije do korone. Da se još nešto uradilo, sigurna sam da se Baščaršijom ne bi moglo proći.
Sve u mojoj radnji je apsolutno ručni rad. Poslije rata je bilo posla, a kada je u Sarajevu zaživjela komercijalizacija, nama je krenulo mrtvilo. Baščaršija je na izdisaju", kazala nam je Ljubović.
Zanatlije sa Bašačaršije slažu se u jednom - nešto se mora promijenit, jer ako se ovako nastavi Baščaršija više neće imati svoju dušu. A njena duša je i duša Sarajeva.
