Magazin

Autor Zagija i Vučka: Prva riječ koju sam čuo u Zagrebu bila je ‘seljačina’. Zato sam s ponosom isticao da sam seljak

Nesuđeni pravnik, porijeklom iz skromne porodice u provinciji, kao vrlo ambiciozan mladić došao je u Zagreb nošen idejom o uspjehu. U plodnoj karijeri ostvario je zavidan uspjeh tako da ga danas nazivaju legendom, iako on osobno takav opis ne smatra primjerenim.

"Meni je smiješno kad mi kažu da sam legenda. Tih legendi ima u Hrvatskoj više nego stanovnika. Nama je sve legendarno i super, a ja sam se s pojmom Super rugao još 1974. godina. Nije to samo kod nas, to je nametljiva kultura", započinje razgovor za 24sata Nedeljko Dragić (85).

Kako je izgledalo djetinjstvo u Slavonskom Brodu, iz kakve porodice dolazite?

Ja sam iz proleterske, radničke familije. Otac je radio u tvornici vagona, a majka je bila kućanica sa osnovnom školom. Bili smo sirotinja i vječni podstanari. Rođen sam u Paklenici jer majci nije padalo na pamet da ide u rodilište, već je otišla kod moje bake da je porodi. A odatle imam samo lijepe uspomene. Bio sam jako povezan sa djedom od kojeg sam najviše naučio o životu. Sve nas je obilježio Drugi svjetski rat. Krajem rata mi je poginuo otac, a kod djeda sam dolazio na praznike. Znali smo spavati u velikoj drvenoj bačvi pod otvorenim nebom i voziti se kočijom sa sijenom na kojem sam ležao. Ipak, uvijek sam bio u panici kad smo prolazili kraj polja i livada, jer sam se prisjećao kako smo se skrivati tokom rata. Imao sam doslovno panične napade straha i to vjerovatno utječe na dijete, a možda sam zato i ja svoje rane liječio humorom. Taj osjećaj straha i panike mi se vratio i 1991. godine. Ali ne bih o prošlosti. Prošlost, povijest je nešto najgluplje što se uči jer je to gomila laži. Svako prekraja povijest kao uspomene, a ja od toga radim viceve. Iako nisam živio na selu nego u Slavonskom Brodu, dolazeći u Zagreb rado sam se predstavljao kao seljak.

Kada ste, kako i zašto došli u Zagreb?

U Brodu sam završio gimnaziju, a još kao dijete sam sanjao o bijegu iz provincije iako nisam cijenio školu. Ovdje sam došao na studij. Još za gimnazijskih dana sam se zaljubio u karikaturu i sarađivao sam sa brojnim časopisima kao amater. Imao sam svega 12 godina kad sam počeo pratiti Politiku, kupovati Borbu. Novine su bile jeftine, a mogao sam si ih priuštiti jer sam zarađivao. Naime, gulio sam u tri ujutro krompire u hotelu u Brodu prije škole. Zato sam imao novca, a trošio sam ga na dva jedina kina u gradu i knjige. Čitao sam, iako nisam razumio. Svakog tjedna sam na adrese više tiskovina slao svoje karikature koje kad danas vidim, svjestan sam koliko su bile nezgrapne i amaterske. Ne sramim ih se jer su moje i to je moj rad koji se razvijao, ali sigurno ih ne bih objavio. Ipak, neki lokalni listovi su ih objavljivali tako da sam stekao neko ime i prije dolaska u Zagreb. Moja mama se u međuvremenu preudala, a kad sam njoj i očuhu rekao da bih se volio baviti slikarstvom, rekli su da to nije pravi posao i neka se radije uhvatim cijenjenih zanimanja poput medicine i prava. I zato sam upisao pravo.

Spomenuli ste negdje da vam se nije sviđao zagrebački mentalitet. Zašto?

Prva riječ koju sam čuo ovdje bila je "seljačina". Zato sam s ponosom isticao da sam seljak, iako nisam živio na selu. Pravio sam se da ne znam strane riječi koje sam znao jer sam vidio snobizam, i to mi je čak pomoglo u mojem radu jer sam se i tome rugao. Kad ste iskompleksirani, ako to pozitivno usmjerite možete profitirati iz svega. Mi smo doma stalno stalno stanovali po dvorišnim kuhinjama i šupama jer smo bili sirotinja i postao sam zato ljevičar. Sve što je kod mene pozitivno učio sam od komunista jer sam to vjerovao. Bilo mi je lijepa misao da vjera nije važna i da su svi jednaki.

Jeste li vjernik?

Tačno se sjećam trenutka kad sam postao ateist. Imao sam sedam godina i bio sam u kući svoje babe u Slavonskom Brodu. Stanovali smo kod njih jedno vrijeme u ljetnoj kuhinji. Iznenada, usred noći, počelo je bombardiranja grada. To vas zateče noću, vidite da sve gori, bacaju rakete, kuća se trese i puca po zidovima, padaju komadi žbuke i cigle. Moja baba se sklupčala u nekom ćošku i ja sam bio uz nju. Ona je molila. Pitao sam je tada: Babo, što nam Bog ne pomogne? Nije imala odgovor, iako sam već tada bio svjestan da Bog ne postoji. Nisam protivnik religije ni njezin kritičar, ali sam skeptik. Bio sam u partiji, ali generalno smatram da je čovječanstvo dvaput u povijesti krenulo u posve pogrešnom smjeru. Cijela ljudska povijest je gomila laži. Tako je prva velika greška bila kad je Rimsko carstvo kršćanstvo priznalo kao religiju, a druga je bila industrijska revolucija. Od tada je sve krenulo nizbrdo.

Je li Vam danas žao što niste završili studij prava?

Uspio sam apsolvirati, ali samo zato da mi vojni rok bude kraći. Nikako nisam volio vojsku i pokušavao sam na sve načine izbjeći neminovno, ali nisam uspio. Nadao sam se da ću zbog partije i studija dobiti školu rezervnih oficira, no na kraju sam godinu i pol odslužio u pješadiji. To mi je bilo užasno iskustvo.

Kako ste došli u Zagreb film?

Raspisali su 1956. godine natječaj, prijavio sam se i primili su me za fazera. To je onaj koji dodaje crteže nakon animatora, između dva crteža stavljate novi. Počeo sam raditi na Vukotićevom filmu Nestašni robot. No taj je posao jako precizan i zapravo mi se nije sviđao, a s druge strane sam se brinuo o svojoj egzistenciji i još razmišljao u kojem smjeru želim postaviti svoju karijeru. Na fakultetu su taman bili ispitni rokovi, a ja sam se bojao za svoju budućnost. Molio sam tadašnjeg šefa da me premjesti na drugo radno mjesto jer bih više volio crtati olovkom nego biti fazer, no rekao mi je da svi moraju proći određene stepenice. Shvatio sam da to više ne želim i nismo nastavili suradnju. Paralelno su me primili kao karikaturista za Studentski list, postao sam urednik humora, počeo sam surađivati sa Kerempuhom i nastavio raditi. U međuvremenu sam pročitao još knjiga, pogledao mnogo filmova i ustanovio da se može raditi i na drugačiji način, da humor nije samo vic o direktoru ili razvodnjenom vinu. U zimi 1959. godine sam u Društvo novinara napravio izložbu svojih karikatura i to je dosta odjeknulo, tako da su me pozvali natrag u Zagreb film. No tada sam se vratio kao glavni crtač i lako sam se uklopio jer su me kolege lijepo prihvatili.

Umalo ste dobili Oskara za film Tup-tup 1974. godine. Kakav je to bio osjećaj, šta je za Vas i Vašu karijeru to značilo?

Taj film je prvi put prikazan na festivalu u Zagrebu 1972. godine. Američki distributer ga je kupio, prikazao u Hollywoodu i to mi je predivno. Nisam se petljao u to gdje se film šalje i bilo mi je iznenađenje da je prošao nominaciju, a iskreno da vam kažem, na ceremoniji sam se osjećao kao ravnopravan svim glumcima koji su ondje bili. Nisam puno očekivao i bio sam zadovoljan što sam uopće tamo. Od svega najviše pamtim limun žutu haljinu Lize Minelli i Indijanku koju je poslao Marlon Brando koji se tada zalagao za prava Indijanaca. Sjećam se u zlatotisku ispisane liste uzvanika po abecednom redu. Na toj listi se moje ime navodi odmah ispod imena velikog Charlieja Chaplina i zbog toga sam bio neopisivo ponosan. Jako volim Chaplina i smatram da je on izrazio sve ljudske emocije živom slikom te na taj način ušao u svako srce na ovoj planeti. Obožavam ga do te mjere da sam njega ili neke elemente njegovog humora ubacio u svaki svoj film. Na žalost nije došao tada i nikad se nismo upoznali. Ipak, sreo sam Groucha Marxa i čak sam ga molio autogram jer me jedan od kolega molio da mu donesem autogram nekog slavnog, no nisam ga dobio jer je ispričao rekavši da je bolestan.

Novi pristup humoru i predanost te upornost u radu pomogli su Nedeljku da napreduje u radu

Koliko ste zapravo nagrada osvojili u životu?

Samo za film sam dobio više od 60 nagrada, no nikad nisam precizno vodio evidenciju. Drago mi je kad dobijem nagradu, no ljudi to shvataju preozbiljno. Kad radite, radite da date najbolje od sebe, a ne radi nagrade.

Ipak, najviše su Vas obilježile maskote Vučka i Zagija. Kako su nastale, što je bio cilj kad ste ih stvarali?

Vučko i Zagi… Joj, to me stalno pitaju i to mi je već dosadno. Napravio sam devet filmova i dobio isto toliko Grand Prixa, ali hoću reći da sam se sam obrazovao u tom poslu. Nisam učio ni animaciju i kao svaki laik amater vjerovao sam, isprobavao sam sebe. Ako ne valjam, prvi bih odustao. No kad vidim da imam uspjeha, to mi je dalo podstrek i bio sam sklon rušiti sheme jer sve što je čovjek napravio, čim je gotovo postaje normalno. Treba ići dalje, stalno naprijed. Zato sam i protiv prošlosti, sve je to nepotrebno opterećenje. Smetaju me i vječni šlageri kao i sve drugo što je ušlo u nekakvu shemu. Ako sve radite shematski, vi ste na robiji i niste slobodni.

Svojedobno ste rekli da su Vas usred noći ljudi zvali i psovali jer Zagi nije imao hrvatsku zastavu. Je li bilo još neugodnih situacija vezanih uz Vaš rad?

To je sve zbog politike. Znao sam odgovoriti i kad je partijski nazvao jedanput jer je neko prijavio da na plakatu koji sam radio nema socijalističkih oznaka. Kad sam vidio tu ostrašćenost, odgovorio sam: Druže, šta vi hoćete? Slušao sam vas pola sata i sad moram povisiti ton. Član sam partije kao i vi, znam što radim. Ako me želite strijeljati evo, dođite, strijeljajte me.. Nikad nisam nastradao jer nisam bio protivnik sistema, to je razlika. Nemilosrdno sam ga kritizirao, ali nisam bio protivnik.

Puno se toga mijenjalo do danas, tehnologija je napredovala. Kako se snalazite u svemu tome?

Ne petljam se više ni u što i za sada nastojim ostati normalan koliko je to moguće. Nije lako, pogotovo u ovo vrijeme u kojem su sve vrijednosti popljuvane.

Vi ste karikaturist, crtač, ilustrator, scenarist, redatelj i animator. Zvuči kao renesansni čovjek.

To je teška riječ, renesansni čovjek. Renesansa je obrtničko vrijeme. Ne ponižavam ni ne podcjenjujem, naprotiv - divim se. No ja sam u osnovi drugačiji. Recimo, u Parizu sam imao svoju retrospektivu i iskoristio sam vrijeme kako bih pogledao uživo slavnu Mona Lisu. Posjetio sam Louvre triput, no svaki put je bilo toliko ljudi i gužva oko te slike, da sam odlučio odustati. Na kraju je nikad nisam vidio jer sam nakon trećeg puta posve odustao i rekao da je sad neću vidjeti ni da je sve prazno i nema nikoga.

Stvarate li i dalje? Na čemu radite?

Imam brojne nenacrtane karikature, 50 aforizama na dan pišem da vježbam mozak jer crtanje je sporo, a ja bih sve preko linije izrazio. Pišem. Evo, žao mi je što moja posljednja autorska knjiga nije imala odjeka kakav sam očekivao. Zove se Münchenski dnevnik. To je moj novi pokušaj gdje je sve stvoreno tako da čovjek mora sudjelovati aktivno gledajući sadržaj.

U Hollywoodu 1973. godine

Kad smo već kod Münchena, zašto ste otišli?

Otišao sam '91. jer sam bio siguran da će biti rata. Nisam to mogao podnijeti. Gledajući unazad kad je sve počelo, osjećao sam da ne može završiti dobro iako sam dosta naivan čovjek i imam povjerenje. Inače imam dobre predosjećaje i u poslu, znam koja će se scena svidjeti publici a koja ne. Tada sam, uoči nesretne 1991. godine svima govorio da će ovdje biti krvi do koljena. To je preteško, komplicirana je priča u odnosima ta tri naša naroda, Srba, Hrvata i muslimana. Rekao sam da je nemoguće da su dva genija iz Zagorja potekla u jednom stoljeću kako bi riješili probleme koji traju generacijama. Mislim da sam donio pravilnu odluku. Ne patim od nostalgije, patriot sam u liberalnom smislu jer poštujem ono što većina odluči, lojalan sam građanin, ali nisam ostrašćen mržnjom ni patriotizmom u tom smislu. Zamjerali su što sam otišao, čitao sam dva članka u kojima me prozivaju, ali odlučio sam da neću sudjelovati ni odgovoriti. Neka me proglase i zločincem ako misle da sam nekome naudio. Neću se braniti jer je moja savjest mirna i takav sam cijeli život. Morate raditi za sebe, poštovati sebe, a ako ne valja, dignuti ruke od toge.

Kakav Vam je ondje bio život?

Najljepši život koji sam proživio tih 28, 29 godina. Konačno sam doživio ono što sam zamišljao u djetinjstvu. Ponašao sam se isto kao i doma. Mene se nije moglo kupiti iako je tamo zakon lova i ništa više. Ali ja nisam šutio. Gazda jednog studija rekao mi je da sam gori od Nijemaca po pitanju pedantnosti, a ja sam mu odgovorio da su oni za mene prešlampavi.

Je li Vam nedostajala Hrvatska?

Nedostajali su mi prijatelji i dobri ljudi, ali mnogo toga mi nije nedostajalo, kad se sjetim svega. Sad mi prijatelji kažu da ni tamo više nije situacija ista i da se sve promijenilo.

Zašto ste se vratili?

Vratili smo se 2019. godine. Sin mi je pao na stepenicama, udario glavom i završio u komi iz koje se nikad nije probudio. Supruga i ja smo ostali sami. Ja više nemam familije kao ni ona. Ona se razboljela i moramo jedan drugom pomagati. Sve nas je to jako potreslo i jedva se izvlačimo iz svega. Oprostite, ne bih o obitelji više. Supruga Ružena (80) vrlo je samozatajna i ona mi je puno pomogla u karijeri. Mi smo se podijelili tako da sam ja radio i skrbio o njima, a ona je bila domaćica. Sve kućanske poslove i brigu o kući je preuzela ona, tako da sam ja bio slobodan raditi.

Uz Vaše ima često se veže i brojanje krvnih zrnaca, pojedinci ističu srpsko porijeklo. Ima li tome kraja?

Ne znam, po svom iskustvu imam osjećaj da to nema kraja, to je posisano s majčinim mlijekom. Generalno sa nama nešto nije uredu. Moja majka me nikad nije opterećivala svime što je nas snašlo u ratu i smatram kako je zločin na djecu prenositi takve stvari. Ne znam je li kriv odgoj i sustav školstva sada, no čini mi se da su u neku ruku mladi danas još gori od starih. Isto tako, ljudi su načelno pristojni ovako, ali imam osjećaj da je to sve licemjerno.

Imate 85 godina i puno ste toga proživjeli. Kako gledate na svoj život?

Teško je reći. Nekad sam zadovoljan, ali uglavnom se trudim biti realističan koliko mogu. Možda sam na mnoge stvari i nepotrebno zajedljiv, ali to mi spada u profesiju. Dnevno sam smišljao karikature, pa ne mogu biti uvijek samo pravedan i pošten.

Koji su Vas trenuci obilježili?

Ponosan što sam bio uporan u radu i otprilike postigao ono što želim. No kako sam skeptik i svjestan da ništa nije vječno, i dalje se pitam je li to sve.

Privatna arhiva

Šta biste poručili mladima koji tek kreću Vašim stopama?

Uvijek mi je žao mladih, pogotovo kad vidim sad malu djecu i mislim si što ih čeka u budućnosti. Rekao bih im da su obećanja i riječi luft, da se sve preokreće, da budu skeptični, da ne budu patrioti koji žive vani i u stranoj banci čuvaju lovu, da ne pate od nostalgije. Možda najvažnija lekcija je da budu ondje gdje im je dobro, a uvijek nepovjerljivi prema idejama koje im nude licemjeri i prevaranti.

Šta mislite o aktuelnoj situaciji oko pandemije?

Cijepio sam se dosta kasno, prije dva mjeseca sam dobio drugu dozu, a sad ću vidjeti hoću li i treću poslije Nove, ali sam isto skeptik. Ne podržavam ove koji su protiv cijepljenja jer ipak nauci treba vjerovati, premda, siguran sam da u cijeloj priči ima najviše utjecaja profita i farmaceuta. Kad vidite kakvi su ljudi u suštini, ono što rade svakodnevno, ne preostaje ništa osim nepovjerenja. Recimo, ja više ne vjerujem ni sam sebi.

Kako podnosite ozbiljne godine i imate li kakvih planova?

A gledajte, ljudima se znatno produljio životni vijek. Žene u Njemačkoj sad žive u prosjeku preko 85 godina i to je neprirodno. Kad vidite ljude koji se jedva vuku, ne znam što bih o svemu mislio. Znam po sebi jer više ničemu ne služim osim golom preživljavanju. Nemam nikakvih želja ni planova. Imam želju da me ništa ne boli budući da često imam razne bolove, želio bih da sam zdrav iako nisam, no stvarnost je jedno, a želje drugo. Tek je smrt konačna pobjeda nad životom, a ovo sve drugo je samo trenutačno i prolazno.