Rahmija Hodžić je bio komandir stanice policije u Glamoču 1992. godine. U večernjim satima 16. maja po njega su u porodičnu kuću došle njegove dotadašnje kolege govoreći mu da mora poći u stanicu kako bi dao izjavu.
„Kada sam došao u stanicu odmah su me zatvorili u ćeliju u kojoj je već bilo 16 ljudi. Zatvoren sam jer nisam htio potpisati lojalnost miliciji Republike Srpske. Tukli su me svaku noć ušicama od sjekire“, kaže Hodžić.
„Tri puta su mi bajonet stavljali pod grlo i prijetili da će me zaklati. Treći put su mi rekli ‘nećemo te sada zaklati, sutra ćemo doći po tebe kada ti zakoljemo majku, ženu i djecu'“, prisjeća se Hodžić u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Hodžić je u Glamoču bio zatvoren i u prostorijama Fudbalskog kluba „Šator“, fiskulturnoj sali srednje škole, te ponovo u stanici milicije odakle je 21. augusta prebačen u logor Manjača gdje je ostao do decembra 1992.godine. Potom je prebačen u logor Batković i na kraju u Kulu odakle je razmijenjen u martu 1993.
Njegova majka, supruga i troje djece su protjerani iz porodične kuće koja je tada dodjeljena čovjeku koji se doselio iz Sarajeva, a kasnije zapaljena.
Hodžić je u nekoliko logora proveo ukupno 250 dana, a nakon razmjene je isto toliko vremena proveo na liječenju u Kliničkom centru u Sarajevu.
„Nisam mogao hodati, imao sam probleme sa kičmom i kukovima. Operisao sam srce, imam četiri bajpasa i jedan stent“, priča Hodžić, koji je 2007. godine na Osnovnom sudu u Banja Luci tužio Republiku Srpsku za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode i zatočenja, te pretrpljenih tortura u logorima.
Njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete je odbijen zbog zastare, a 10. decembra 2021. godine je, preko Kantonalnog suda u Sarajevu, dobio rješenje o izvršenju namirenja troškova Pravobranilaštva Republike Srpske prema kojem je dužan platiti 4.375 maraka i još 200 zatezne kamate.
„Osjećam se povrijeđeno. Ne mogu još sebi doći u kakvom sam sistemu radio 40 godina. Šta je na kraju satisfakcija? Da platim Republici Srpskoj zato što su nas tukli, maltretirali i zatvarali u logore“, kaže Hodžić, dodajući da će na ovo rješenje njegov advokat uložiti žalbu.
Naslijeđivanje sudskih troškova
Prema podacima Saveza logoraša BiH više od 30.000 logoraša podnijelo je tužbe za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog hapšenja i zatočenja, te pretrpljenih tortura u logorima u periodu od 1992. do 1995. godine.
Više od polovine logoraša čiji su tužbeni zahtjevi odbijeni, dobilo je rješenja kojima im se nalaže da plate troškove sudskog postupka, sudske takse i pravobranilaštva. Iznosi su se kretali od 1.000 do 12.500 maraka.
„Značajan broj njih je već prošao proces izvršenja tokom kojeg su im navedena potraživanja izuzeta i naplaćena iz plata i penzija, dok je dijelu njih popisivana imovina radi procjene i prodaje s ciljem namirenja sudskih troškova. Predmet izvršenja su bila njihova novčana primanja koja su skidana sa računa i preusmjeravana na račun budžeta RS-a, plate, penzije, ali i elementarne stvari iz domaćinstva tužitelja, bijela tehnika, vozila stara i po 30 godina“, navode u odgovoru za BIRN BiH iz Saveza logoraša, te dodaju da ukoliko se desi da tužitelj premine, njegova porodica bude primorana platiti troškove suda.
Ariz Osmanović iz Janje za sudske troškove zbog tužbe njegovog oca mora platiti više od 3.000 maraka.
Njegov otac Ismet u logorima je proveo duže od osam mjeseci, za šta porodica posjeduje potvrde. Prvobitno je bio zatvoren u Ugljeviku, zatim u logoru Batković, a kasnije u Kuli i Kijevu kod Sarajeva. Tužio je Republiku Srpsku za naknadu nematerijalne štete 2006. godine.
„Kada je moj otac počeo primati penziju tada je došlo rješenje iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje iz Bijeljine da se obustavi isplata 117 maraka na osam mjeseci. Mi smo pravili žalbe da se to ne radi, jer nigdje nismo radili, nismo imali nikakvih primanja. Oni to nisu uvažili i nastavili su odbijati novac dok nije umro“, priča Osmanović, te dodaje da mu nije jasno o kakvim se troškovima radi budući da mu je otac bio pozvan jednom na sud i nije se odazvao zbog zdravstvenog stanja.
Nakon smrti njegovog oca u decembru prošle godine i ostavinske rasprave, Opštinski sud u Bijeljini donosi rješenje o izvršenju prema kojem Osmanović mora nastaviti da plaća troškove sudskog postupka. On je do sada platio dvije rate od 117 maraka. U Savezu logoraša BiH su mu pomogli da napiše žalbu koju nije predao, jer je sudska taksa od 200 maraka za njega previsoka.
„Meni će trebati dvije-tri godine da platim te troškove ako budem išao na rate“, kaže on za BIRN BiH.
Iz organizacije TRIAL International je ranije saopćeno da se velikom broju žrtava ratnih zločina, bivših logoraša, žrtava torture i seksualnog nasilja u ratu, kao i porodicama nestalih i ubijenih lica, prijeti ili im je već oduzeta imovina ukoliko nemaju sredstava da plate troškove postupka entitetima koje su tužili.
„U posljednjih nekoliko sedmica se intenzivirala procedura prinudne naplate, imamo sve više poziva žrtava ratnih zločina koje nam se obraćaju za pomoć. Prije mjesec dana, Evropska komisija je u svom izvještaju koji se tiče napretka BiH u procesu evropskih integracija, izdala preporuku entitetima da razmotre opciju odustajanja od potraživanja ovih troškova od strane žrtava”, rekla je ranije za BIRN BiH Adrijana Hanušić-Bećirović, viša pravna savjetnica u TRIAL Internationalu.
Dio žrtava i logoraša se obratio i humanitarnim organizacijama za pomoć, rekli su iz TRIAL-a.
Neujednačena sudska praksa
Iz ove organizacije su za BIRN BiH pojasnili da je Federalno pravobranilaštvo 2018. godine odustalo od potraživanja troškova, nakon što je Ustavni sud BiH donio presudu u martu te godine po apelaciji TRIAL Internationala, kojom je utvrđeno da je žrtvi ratnog zločina u ovakvoj situaciji povrijeđeno pravo na imovinu, kao i pravo na pristup sudu. Pravobranilaštvo BiH je također odustalo od potraživanja troškova, a ovakva praksa se još uvijek dešava isključivo u odnosu na troškove postupka Republike Srpske.
„Sud za ljudska prava u Strazburu i Ustavni sud BiH su u svojim presudama utvrdili povredu prava građanima na pristup sudu. Ako prijetite građanima visokim troškovima suđenja, onda ih obeshrabrujete da traže zaštitu svojih prava sudskim putem“, kazala je Hanušić-Bećirović.
Ona dodaje da je TRIAL pripremio amandmane na Izmjene i dopune zakona o parničnom postupku FBiH i da su dobili obećanje da će biti upućene u parlamentarnu proceduru.
Iz Saveza logoraša BiH kažu da je brojne logoraše ohrabrila i potakla Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija od 21. marta 2006. godine, kojom su regulisana osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava.
„Nažalost, praksa pritiska i terora nad logorašima, koja još od 1992. godine nikada nije niti prestala, nastavlja se samo u drugim oblicima i drugim perfidnim metodama“, kažu u Savezu logoraša BiH.
Advokat Damir Alagić iz Sarajeva, koji je zastupao logoraše, kaže kako ratni zločin ne zastarijeva, nego da zastarjevaju potraživanja po obligacionim odnosima. Sudska praksa za traženje naknade godinama se mijenjala kaže Alagić.
„Samo oni čije se ime i prezime spominju u presudama stranih i domaćih sudova mogu ostvariti pravo na naknadu štete i to je praksa koja se danas koristi“, kaže Alagić.
Prema publikaciji „Parnični postupci za naknadu štete žrtava ratnih zločina koji se vode pred sudovima u Bosni i Hercegovini“ koju je objavila organizacija TRIAL International, u prethodnom periodu donesena je odluka zbog koje bi moglo doći do preispitivanja prakse odbijanja tužbenih zahtjeva žrtava torture primjenom zastarnih rokova.
„Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture je svojom odlukom od 22. augusta 2019. godine utvrdio povredu prava ‘Gospođe A’, žrtve ratnog silovanja iz BiH na obeštećenje, pravičnu i adekvatnu odštetu, koje je propisano u Konvenciji UN-a protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja“, navodi se u publikaciji TRIAL Internationala.
U Odluci Komiteta UN-a je navedeno da „obzirom na kontinuiranu prirodu efekata mučenja, zastarni rokovi ne trebaju biti primjenjivi jer oni oduzimaju žrtvama pravo na obeštećenje, kompenzaciju i rehabilitaciju koje im pripada“.
Među zaključcima Odluke je sadržana uputa Bosni i Hercegovini da treba da uspostavi „efektivan sistem reparacija na državnom nivou radi pružanja svih oblika odštete žrtvama ratnih zločina, uključujući žrtve seksualnog nasilja“.
