Sport

Tragični junak: Đoković bi mogao bi pasti i dublje, uvuku li ga Vučić i Dodik u teorije o ‘belosvetskim urotama‘ protiv Srba

Umjesto žuđene ikone globalnoga slobodarstva, Novak Đoković je nakon australske covid-agonije postao tek tradicionalna balkanska ikona samouništenja.

Najtragičniji finale njegove dijamantne sportske priče mogao bi, međutim, biti još puno gori: potonuće u paranoidni srpski koncept 'belosvetske urote' koji su mu vučići, dodici i drugi antijunaci toga autodestruktivnog 'sveta' već harno servirali tvrdeći kako ga progone samo zato jer je Srbin i jer, u skladu s nacionalnom tradicijom, svoj tobožnji ponos ne prodaje ni pod cijenu gladi, rata i međunarodne izolacije, piše Davor Krile za Slobodnu Dalmaciju.

Srbijanski tabloidi, kreativni već desetljećima jedino u osmišljavanju maštovitih i manipulativnih nacionalnih koncepata samoobmane, već dreče s naslovnica o tzv. 'Nolecidu': pojam bi trebao sugerirati nekakav pandan srpskoj odgovornosti za genocid u zadnjem ratu. Kad bi nešto takvo zbilja postojalo, bila bi riječ o svjetskom unikumu - masovnom zločinu istrebljenja nad pojedincem.

Na stranu sad australska krivnja za ovu višednevnu sapunicu koja bjelodano postoji, no 'srpskom svetu' i ostalim mentalnim Balkancima uglavnom rutinski služi samo da prikriju onu vlastitu. Očito je kako je australski premijer Scott Morrison namjerno razvlačio političko-sudski skandal s Đokovićem u dugu agoniju kako bi podgrijao atmosferu u tamošnjoj javnosti i iz toga profitirao na skorim izborima, no to je, na kraju krajeva, njegov teren, njegova igra i njegovo pravo: ničega od svega toga ne bi bilo da je ponajbolji svjetski sportaš bio u Australiji pandemijski razuman i administrativno besprijekoran.

Tvrdoglavim antivakserskim manipulacijama, lažiranjem covid potvrda i naknadnim namještanjem administrativnog zapisa u srbijanskom digitalnom QR-kodu, otkrićima da je službeno zaražen defilirao Beogradom i družio se s malodobnom djecom i ljudima, te upornim pokušajima da se sigurnosno najrigoroznijoj zemlji svijeta nametne kao nedodirljivi i zakonima nedohvatljivi elitist, posve suludo i brzopotezno Đoković je sebi zatvorio većinu vrata buduće sportske karijere. Na Australian Openu vjerojatno više nikad neće nastupiti, jer mu istek trogodišnje zabrane koincidira s poodmaklim godinama, a u ovoj je godini sebe efikasno eliminirao s većine Grand Slamova.

U Veliku Britaniju i SAD ne može, naime, ući necijepljen, a zbog njega je svoja pravila upravo jednako zaoštrio i pariški Rolland Garos. Kad to sebi, ničim izazvan, učini sportaš svemirske klase u naponu snage i nadomak bezvremenskim titulama posrijedi je mnogima nezamisliva antibajka, sindrom škorpiona na leđima žabe, tragika imanentna samo vječitim i bezrazložnim hajducima.

Đokovića, koji je do jučer letio s anđelima, u Srbiji sad iz svih grla slave lokalne vrane i čavke, spuštaju ga na svoje (niske) grane i umjesto svjetski prestižnih 'salatara' i pokala, guraju mu u ruke jadne kompenzacije - nagrade Srbije i grada Beograda. Porazan je i neugodan to osjećaj za višestrukog svjetskog šampiona, koliko god ga svojim gardom pokušavao prikriti.

Pred Novakom Đokovićem je objektivno jedna jedina, i sportski i ljudski, velika odluka: ostati pri stavu da se ne treba cijepiti i do kraja propasti ili ipak učiniti taj nužni (i neopasni) korak kako bi se i dalje mogao boriti za najvažnija postignuća u karijeri.