Ministar unutrašnjih poslova FBiH Aljoša Čampara čestitao je Dan nezavisnosti BiH.
Inače, njegov otac Avdo Čampara jedna je od ključnih ličnosti u pripremi referenduma o nezavisnoti.
"Danas, 30. godina od referenduma za nezavisnost naše države, imam želju da s prijateljima podijelim ovu uspomenu, ali i historijsku činjenicu.
Moj otac Avdo Čampara bio je jedna od ličnosti koje su 1992. godine dobile zadatak da za samo mjesec dana pripreme referendum o pitanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine. On je, zajedno s Vedranom Hadžovićem i u konsultaciji s predsjednikom Alijom Izetbegovićem, usaglašavao referendumsko pitanje o suverenoj i nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini. Upravo je prijedlog mog oca o referendumskom pitanju - u kojem se govori o nezavisnoj i suverenoj Bosni i Hercegovini te ravnopravnosti građana - dobio podršku te je kao takav štampan na glasačkom listiću:
Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?", napisao je Čampara.
Na portalu Depo, tekst o tome objavio je upravo Vedran Hadžović. Prenosimo ga u cijelosti:
Nakon mišljenja Badinterove komisije da je potrebno provesti referendum o nezavisnosti ili ostanku u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini vođena je burna debata o tome kako definirati referendumsko pitanje. SDS je 9. i 10. novembra 1991. godine proveo plebiscit srpskog naroda u BiH s pitanjem: “Da li ste saglasni sa Odlukom Skupštine srpskog naroda u BiH, od 24. oktobra 1991. godine da srpski narod ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajina, SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, te drugim koji se za taj ostanak izjasne?”
Prema članu 152. (Amandman 68.) Ustava SRBIH samo je skupština društveno-političke zajednice mogla raspisati referendum radi prethodnog izjašnjavanja građana. Iako je Plebiscit bio neustavan i nezakonit, izostala je energična reakcija nadležnih organa, posebno republičkog MUP-a i Tužilaštva, u zaštiti ustavnog poretka i zaštite cjelovitosti i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Valja napomenuti da je Plebiscit proveden bez prisustva i verifikacije njegove vjerodostojnosti od strane međunarodnih i domaćih posmatrača.
S druge strane, HDZ je tražio izjašnjavanje “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima”, (tzv. Livanjsko pitanje) što potvrđuje kontinuitet politike i odnosa HDZ prema BiH. Sjećam se da su rukovodstva HDZ u općinama Neum i Grude, par dana pred održavanje, odbile da učestvuju u referendumu jer nije prihvaćeno ovo referendumsko pitanje.
Oba pitanja teže grupisanju po “nacionalnim područjima” po planovima Garašanin-Moljević-SANU, odnosno planovima Pavelić-Tuđman. Ovo navodim radi podsjećanja i razumijevanja tog vremena, koje u kontitetu odražavaju sadašnje stavove političkih stranaka u RS i HDZ, njihov odnos prema unutarnjem uređenju, ali i odnos susjeda prema suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine koji i danas intenzivno međusobno sarađuju u ostvarenju ovih nakana.
Prije početka zasjedanja Skupštine SRBiH, 24. januara 1992. godine, Avdo Čampara, generalni sekretar Skupstine SRBiH, i ja, kao sekretar Ustavne komisije, susreli smo se sa predsjednikom Predsjedništva Alijom Izetbegovićem i iznijeli prijedlog da se referendumsko pitanje preuzme iz postojeće ustavne definicije BiH. Nakon konsultacija, dogovoreno je da nas dvojica prisustvujemo sastanku Kluba zastupnika HDZ BiH i pokušamo dogovoriti pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?" Zahtjev HDZ bio je da se briše zarez iza riječi “građana”, čime je potencirana konstitutivnost i suverenitet tri naroda i slabljenje pozicije građana kao nosioca stvarnog suvereniteta. Burna rasprava okončana je smirujućim diskusijama zastupnika HDZ BiH Damjana Vlaškića i predsjednika Kluba Vlade Pandžića, tako da je na kraju prijedlog koji je iznio Čampara prihvaćen.
Tokom tog i narednog dana trajalo je skupštinsko zasjedanje na kom je odlučeno o raspisivanju referenduma i datumu njegovog održavanja. U toku sjednice ponudio sam Zaključak kojim se Vlada SRBiH obavezuje da osigura sve materijalne, organizacione i tehničke pretpostavke, te da osnuje tijela za promociju referenduma, rad međunarodnih posmatrača i informisanje javnosti. Ovo je bilo nužno, jer je u tadašnjoj Vladi postojalo nepovjerenje, nejedinstvo i ozbiljan raskol, a time i smanjene mogućnosti brzog organiziranja, što se moglo prevladati obavezujućim dodatnim zaduženjem. Tekst sam predao jednom od poslanika, na čiji je prijedlog Zaključak jednoglasno usvojen.
Nakon zasjedanja, pripremio sam Prijedlog organizacije i sastava Organizacionog odbora za pripremu referenduma, koji je sadržavao detaljan opis poslova i način rada njegovih tijela: Press centra, Centra za saradnju sa međunarodnim posmatračima i Centra za promotivne aktivnosti, koji je razmotren i prihvaćen od Vlade SRBiH. Ubrzo je formiran Organizacioni odbor, na čijem je čelu nominalno bio predsjednik Vlade Jure Pelivan, ali je njime praktično rukovodio Rusmir Mahmutčehajić, potpredsjednik Vlade BiH, a sekretar je bio Šahbaz Đihanović.
Organizacioni odbor je u mjesec dana održao 14 sjedica. Već na prvoj konstituirajućoj sjednici, održanoj 4. februara 1992. godine, podržan je Okvirni program promotivnih aktivnosti Centra, koji je sadržavao projektni zadatak i formiranje tri organizacione grupe za: vizuelne, audiovizuelne i intermedijalne komunikacije, na osnovi čega je napravljen medija plan i terminski plan.
Rukovodio sam radom Centra, zamjenik direktora je bila Ljiljana Pejčinović, sekretar Branko Kalezić, a rukovodioci grupa: Zvonimir Bebek, Mensur Čolaković i Petar Nuić. Ljiljana Pejčinović, zaposlena na TVSA, bila je bivša supruga akademskog slikara Affana Ramića i majka Darjana Ramića, koji je braneći Sarajevo poginuo u Doglodima krajem 1992. godine kao borac 102. Motorizovane brigade u četi “Bratstvo i jedinstvo” čiji sm i ja bio član.
Zvonimir Bebek i ja smo prije toga radili u stručnoj grupi koja je predložila zastavu i grb sa ljiljanima, koji je bio zaštitni znak referenduma, a koje je kasnije Predsjedništvo usvojilo kao državne simbole. Koristim i ovu priliku da im se zahvalim na njihovom entuzijazmu, predanom, nesebičnom radu i saradnji.
Radili smo dan i noć, jer smo imali manje od mjesec dana vremena da obavimo ovako složen i obiman posao, koji je u Sloveniji pripreman duže od šest mjeseci. Štampano je i distribuirano 2.690.000 materijala, od toga 406.000 primjeraka devet vrsta plakata i 20 različitih letaka, kao i 10 radio i 2 TV spota, 8 telopa i 10 različitih novinskih oglasa. Odnos broja latiničnih i ćiriličnih plakata određen je na osnovi podataka Republičke izborne komisije po biračkim mjestima. Urađeni su plakati na romskom i albanskom jeziku koji su distribuirani u krajeve gdje oni pretežno žive.
Pored Zvonka Bebeka, plakate su dizajnirali akademik Dževad Hozo (“Kontinuitet”) i mladi autori Anur Hadžiomerspahić i Ajna Arnautalić (“Kao kap vode na dlanu”). Abdulah Sidran je osmislio slogan: ”Bosanci i Bosanke, Hercegovci i Hercegovke, dobro došli u Bosnu i Hercegovinu!” U aktivnosti Centra je bio uključen veći broj kulturnih i javnih djelatnika: Alija Isaković, Milivoje Jeftić, Ivan Lovrenović, Miroslav Palameta, Boro Pištalo i Sejfudin Tanović, koji su činili savjet Centra, a veliki doprinos su dali i: fra Marko Oršolić, Mišo Marić, Enver Imamović, Valerijan Žujo, Marko Vešović, Mile Stojić, Dubravko Lovrenović, Milenko Jergović, Ivan Kordić, Darko Lukić, Mirko Marjanović i mnogi drugi. To zorno pokazuje multinacionalnost tog vremena i njihovu ljubav prema domovini, te zaslužuju da se spomenu i ovom prilikom.
Zatražili smo od 54 pozorišta, muzeja, galerija, kulturno-umjetničkih društava, te od svih osnovnih i srednjih škola da časove historije, jezika, geografije, likovnog i muzičkog obrazovanja i druge posebne sadržaje posvete Bosni i Hercegovini i referendumu. U “Oslobođenju”, u rubrici: “Rekli su o Bosni i Hercegovini” objavljeno je 20 tekstova posebno pisanih ili preuzimanih od eminentnih književnika, pjesnika i uglednih intelektualaca. Na lecima su objavljeni patriotski tekstovi, pa i oni koje su svojevremeno pisali i perjanici SDS-a Vojislav Maksimović, Rajko Petrov Nogo i Milorad Ekmečić. Serijali na temu BiH, njene prošlosti, sadašnjosti i budućnosit emitovani su na radiju i televiziji. Dogovoreno je sa RTVSA i producentskim kućama: Sutjeska film, Forum, Bosna film i Studio Production, koje su se odrekle autorskih honorara, da se na televiziji emituje 30 dokumentarnih filmova. Organizirana je i višednevna multimedijalna kulturna manifestacija sa različitim sadržajima i posebnim radijskim programom “Sarajevo glasa za ljubav”.
Organizovali smo 26. februara u Zetri gala muzički koncert pod nazivom “Ja volim BiH”, koji je počeo nastupom Indexa i pjesmom ”Ti si meni naj, naj”. U patriotskoj atmosferi, pred više od 15.000 posjetioca, nastupilo je više od 20 najpoznatijih grupa i pjevača zabavne i narodne muzike, bez ikakvog honorara. Koncert su direktno prenosili Radio i TVSA, kao i “Radio M”, koji je pomogao organizaciju koncerta, među njima posebno Vetko Šalaka. Tad je i prvi put promovisana zastava sa ljiljanima, koju i danas čuvam kao uspomenu.
Smatrao sam da bi nastup grupe “Bijelog dugme” mnogo značio, ali je Goran Bregović, s kojim sam kontaktirao, bio neodlučan. Sjećam se da sam zamolio Aliju Izetbegovića da pomogne, ali ga je u telefonskom razgovoru Bregović uljudno odbio. Neda Ukraden se nećkala, ali je stigla pred kraj koncerta, tek kad je na tv prijenosu koncerta vidjela da su nastupili svi značajniji izvođači. Nakon koncerta, u znak zahvalnosti, u zgradi Skupštine organiziran je prijem za učesnike koncerta.
Praćenje, priprema i održavanje referenduma je arhivski snimljeno i predstavlja dokumentarni material izuzetne vrijednosti. Pored toga, Centar je pripremio idejni projekat promocije BiH u inostranstvu nakon referenduma, koji nikada nije realiziran.
Osnovna ideja sadržaja promocije bila je afirmacija pozitivnih vrijednosti višestoljetne tradicije zajedničkog života i bosanskohercegovačke multikulturne prirode zasnovane na međusobnom poštivanju, uvažavanju i razumijevanju. Referendumsko pitanje nudilo je nastavak države koja garantuje jednakost svih građana bez obzira na njihovu etničku ili religioznu pripadnost. Primarni cilj bio je razvijanje patriotizma i ljubavi prema domovini.
Rezultat referenduma je bio apsolutna većinska podrška neovisnosti i konceptu multinacionalnosti. To je bila šansa da se okrenemo sebi, pobjedimo sile podjela, odbranimo se od teritorijalnih pretenzija susjeda i ostvarimo san harmoničnog društva i državne zajednice svih njenih građana i naroda. Nakana nezapamćenog terora provedenog u proteklom ratu bila je upravo okrenuta zatiranju ovih ciljeva, kao rezultat politike nacionalnih stranaka, jednih koje su imale suprotne težnje od referendumskih, i drugih kojima su one bile samo paravan za ostvarenje drugačijih ciljeva.
