Iako je prošlo samo manje od jedne sedmice, rat u Ukrajini već je promijenio lice Evrope - na gore.
Izvan neposrednog sukoba, jedna od najviše pogođenih zemalja je Turska, koja je dugo vremena profitirala od jakih veza i s Moskvom i s Kijevom. Delikatno balansiranje Ankare između njezina dva partnera postaje sve teže održati kako se borbe zaoštravaju, a Zapad pojačava pritisak na ruskog predsjednika Vladimira Putina. Kao dio NATO-a i regionalni teškaš, Turska je pod velikim pritiskom da konačno izabere stranu.
Trenutačno Turska dobija oko trećine svojih zaliha prirodnog plina iz Rusije. Iako se Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan često natječu, oni su također bili partneri u operacijama u Siriji, Libiji i južnom Kavkazu. Ankara je 2019. nabavila i rakete S-400 od Rusije, što je odluka koja je od tada zatrovala njezine odnose sa Sjedinjenim Državama.
Turska također intenzivno trguje s Ukrajinom i ima ambiciozne planove za poticanje odbrambeno-industrijske saradnje između dviju zemalja, a bespilotne letjelice turske proizvodnje koje je nabavljala Ukrajina trenutno izvode napade na ruske trupe koje vrše invaziju. Turska također sebe smatra srodnom državom krimskih Tatara i otvoreno osuđuje aneksiju poluotoka od 2014.
Nakon što je pokušala u oba smjera u danima koji su prethodili invaziji Ukrajine, Turska je od tada već poduzela neke korake da izazove Rusiju. Prvo, zatvorila je tjesnac Bosfor i Dardanele za pomorske brodove, iskoristivši svoja prava prema Montreux konvenciji iz 1936. u slučajevima rata. Nakon zahtjeva koji je Erdoğanu uputio ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy, ovaj potez je pozdravio i SAD, iako nosi uglavnom simbolične posljedice. Ruska Crnomorska flota već je raspoređena, a čak i da nije, Montreux dopušta brodovima da se vrate u matičnu luku. Ipak, zatvaranje tjesnaca sprečava Ruse da pošalju dodatne brodove iz istočnog Mediterana, piše Politico.
Turska je također pojačala svoju diplomatiju kako bi odgovarala svom agresivnijem stajalištu. Prvo, ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu opisao je sukob kao rat - što je u suprotnosti s ruskim narativom o "spetsoperatsiya", specijalnoj operaciji. Uslijedio je vatreni govor stalnog predstavnika Turske u UN-u Feriduna Sinirlioğlua, u kojem je naveo da je međunarodna zajednica dužna braniti bespomoćne civile. Erdoğan je rusku invaziju nazvao “neprihvatljivom”, a državna televizija TRT također zauzima kritičan stav prema Rusiji, hvaleći hrabro vodstvo Zelenskog.
Ipak, Turska još uvijek ne odustaje od Rusije. Ankara se nije pridružila zapadnim ekonomskim sankcijama, niti je zatvorila turski zračni prostor za ruski promet. Ni u Ukrajinu nije poslala nove pošiljke oružja i materijala.
Retorika koja dolazi iz Ankare je da je Turska lojalna članica NATO-a, ali da također mora voditi računa o svojim nacionalnim interesima. To u praksi znači da Erdoğan još uvijek pokušava biti posrednik između Moskve i Kijeva, što je ponuda koju je prvi put dao tokom posjeta Ukrajini početkom februara. Sada kada prvi krug pregovora između dviju strana, održan na ukrajinsko-bjeloruskoj granici, nije doveo do prekida vatre, on o tome razgovara i s bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom. Što je još važnije, Zelenskyy je već spomenuo Istanbul kao potencijalno mjesto za pregovore.
Erdoğan ima dobar razlog da radi na deeskalaciji - i uglavnom je ekonomski. Rat već uzima danak ruskoj ekonomiji jer sankcije uništavaju rublju, a to će sigurno utjecati na Tursku, koja ovisi o Rusiji u pogledu prihoda od turizma, kao i izvoznog tržišta građevinskih usluga i poljoprivrednih proizvoda. Porast cijena energenata imao bi još razorniji učinak na obične Turke čije je prihode i ušteđevinu već ove godine pojela pomahnitala inflacija.
Da ne zaboravimo, Erdoğan se bori za ponovni izbor 2023. Posljednje što mu treba je rat u kombinaciji s ekonomskim slomom. A izgledi da se NATO uvuče ili Rusija pokrene izbjeglički val iz Sirije još je strašniji za turskog čelnika.
Problem je u tome što Putin ne pokazuje znakove pada. Ruski čelnik je implicitno zaprijetio da će upotrijebiti nuklearni arsenal protiv Zapada, a ruske snage udvostručavaju se u Ukrajini, bombardirajući i raketirajući gusto zbijena civilna područja u Harkovu, drugom po veličini gradu. Unatoč herojskim naporima ukrajinskih branitelja, Rusi napreduju i na Kijev.
Putin želi vojnu pobjedu, a ne nagodbu. Nakon što zauzme ukrajinski glavni grad, možda će opet biti voljan razgovarati sa Zapadom. Ali očekivat će telefonski poziv od američkog predsjednika Joea Bidena, a ne od Erdoğana ili francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Erdoğan bi volio vidjeti Tursku kao pokretača potresa u evropskoj geopolitici. Smješten između Rusije i zapadnog saveza, turski čelnik dugo je igrao na kartu da ih okrene jednog protiv drugoga, uzimajući za sebe najbolju ponudu. Međutim, kada je u pitanju novi rat, on je sada na žestokom udaru.
Naravno, nema štete u tome što Turska glumi mirotvorca. S obzirom na priliku, svi se trebamo nadati da će Erdoğan uspjeti. Međutim, da bi se to dogodilo, Ukrajina bi najprije morala moći zaustaviti rusku navalu uz pomoć Zapada. Sve dok Putin misli da može pobijediti, neće se obazirati na Erdoğanove pozive na suzdržanost, piše Politico.
