Očekivani brzi ruski napredak protiv brojčano nadjačane ukrajinske vojske tek se treba ostvariti. Ruske snage nisu uspjele zauzeti niti jedan veliki ukrajinski grad, osimHersona, nebo nad Ukrajinom je još uvijek sporno, a sve je više dokaza da su invazione snage zarobljene i da im nedostaje goriva, hrane i morala.
Izvan bojnog polja, ekonomska i politička izolacija Rusije se pogoršava praktički iz sata u sat. Zapadne vlade demonstriraju ujedinjeni front u nametanju strogih ekonomskih sankcija Moskvi. Čak se i slavno neutralna Švicarska pridružila svojim evropskim susjedima zajedno s bivšim saveznicima Rusije u istočnoj Evropi. Međunarodne korporacije trče prema izlazima; sportske organizacije žure kako bi ruske sportiste izbacile i takmičenja; a unutar Rusije raste protivljenje ratu.
Putin gubi u Ukrajini i, paradoksalno, to bi moglo biti još strašnije od njegove pobjede.
Munjevita ruska pobjeda stvorila bi svršen čin u Ukrajini, dokazala vojničku hrabrost zemlje, ponizila Kijev i paradoksalno olakšala Moskvi da nametne mir pobjednika i ode kući. Ruska poenta bi bila iznesena. No, sporo napredovanje ruskih snaga, u kombinaciji sa sve oštrijim odgovorom Zapada i izljevom ukrajinskog narodnog otpora, može uvjeriti Rusiju da sada mora prvo udariti željeznom pesnicom svog zapadnog susjeda, piše The Daily Beast.
Što su stvari gore za Rusiju – i što je Putin više gurnut u kut – veća je vjerovatnoća da će posegnuti za agresivnim i nepredvidivim opcijama.
Iz razloga koji nisu odmah jasni, činilo se da su se ruske snage u početku suzdržavale, naizgled nespremne nametnuti značajnu cijenu ne samo ukrajinskim civilima, već i njezinim vojnicima. Možda je Moskva smatrala da bi lakši dodir mogao olakšati smirivanje zemlje nakon ruske pobjede. Ili je Putin podcijenio upornost ukrajinske vojske.
Bez obzira na razlog, Moskva sada mijenja kurs i usvaja daleko agresivnije taktike. Ruske snage pojačale su raketne i artiljerijske napade na civilne ciljeve u drugom najvećem ukrajinskom gradu, Harkovu, i u glavnom gradu Kijevu.
Postoje i drugi strahovi. Putinova najava ovog vikenda da stavlja nuklearne snage zemlje u pojačanu pripravnost izazvala je zabrinutost zbog potencijalno katastrofalne eskalacije. Ti su strahovi vjerovatno pretjerani. Putinova deklaracija predstavlja pokušaj da se upotrijebi bauk nuklearnog sukoba da zastraši zapadne vlade da prekinu svoju vojnu podršku Ukrajini. Činjenica da SAD nije stavio svoje nuklearne snage u stanje pripravnosti trebala bi vam reći sve što trebate znati o uspjehu tog gambita.
Ali činjenica da se takva eskalacija ne može u potpunosti odbaciti simbolično je za to koliko je ova kriza bila opasna – i još bi mogla postati opasnija. Budući da Putin postaje sve izoliraniji i djeluje na način koji je definiran više strateškom iracionalnošću nego strateškom genijalnošću, Zapad mora dobro razmisliti o tome koliko je daleko spreman gurnuti ruskog čelnika u kut.
Koliko god se činilo teškim, sve strane u sukobu moraju ruskom vođi pružiti potencijalne izlaze za daljnju eskalaciju. Činilo se da preliminarni pregovori u Bjelorusiji, između Rusije i Ukrajine, nisu uspjeli. Ali vrata diplomatije moraju biti otvorena. Zapad će nastaviti gurati Rusiju ekonomskim sankcijama, ali istodobno zapadni čelnici moraju jasno dati do znanja da bi, ako Rusija povuče svoje snage iz Ukrajine, te sankcije potencijalno mogle biti ukinute.
Sankcije su oruđe prisile, a ne kazne. One se donose kako bi se zemlje potaknule da usvoje različite politike i prekinu ponašanje koje je prijeteće ili destruktivno. Ukratko, sankcije ne trebaju biti trajne.
Sviđalo nam se to ili ne, Zapad će vjerovatno biti prisiljen nositi se s Vladimirom Putinom u doglednoj budućnosti.
Kažnjavanje Putina može biti zadovoljavajuće, ali to neće okončati rat i ruski je narod – a ne sam Putin – taj koji će platiti najvišu cijenu. Antikremljanska retorika je razumljiva, čak i hvale vrijedna s obzirom na neodbranjivu prirodu ruskih akcija. Zapravo, duboko je zadovoljstvo vidjeti toliko ljudi širom svijeta kako s gnušanjem i užasom reagiraju na ono što se događa u Ukrajini. Ali postoje opasnosti u pretvaranju Rusije u nepopravljivu državu parija. Koliko god se činilo neugodnim, jedini izlaz iz ovog sukoba je rješenje koje omogućuje Putinu da proglasi pobjedu – bilo da se radi o obećanju ukrajinske neutralnosti i/ili o neograničenoj pauzi u traženju članstva u NATO-u u zamjenu za odlazak svih ruskih vojnika s ukrajinskog tla, piše The Daily Beast.
Naravno, nema garancija da će Putin prihvatiti deeskalaciju. Uoči rata prošao je pored svake rampe s entuzijazmom 16-godišnjeg vozača, nekoliko dana nakon što je dobio dozvolu. Činilo se da Putinov pohod na Ukrajinu odražava njegovo uvjerenje da treba Kijev naučiti lekciju. Odvraćanje nije spriječilo Putina da krene u rat, a možda ni prisila neće uspjeti. Ali fokus Zapada mora biti okončanje rata koji ima potencijal da užasno izmakne kontroli.
Kasnije će biti dosta vremena za kazne i optužbe. Spašavanje Ukrajine mora biti prvi prioritet.