"Vijest o pogibiji vojnika su poslali, grobnica je iskopana, ali tijelo nisu dovezli"... Pod tim su naslovom nezavisne ruske novine Novaja Gazeta objavile priču o porodici mladog ruskog vojnika - regruta Maksima Hanjigina koja je 25. februara, baš na dan kad je mladić trebao proslaviti svoj 22. rođendan, primila strašnu vijest - da im je sin poginuo u borbenoj akciji.
Nikakav izvještaj
Iskopana grobnica na seoskom groblju u Ozernu, selu u Saratovskoj oblasti u kojoj porodica živi, međutim, čeka otvorena i natkrivena najlonom jer porodica tijelo mrtvog sina nije dobila, a ne zna se i kad će.
Vojnikovu majku Ljudimilu Hanjiginu novinari Novaje gazete zatekli su u porodičnoj kući u Ozernu. S crnim rupcem na glavi, podbuhla od suza, sjedila je za stolom naslonjena na ruku, ne dižući pogled na one koji su ulazili u kuću. Ispričala je kako su im u vojnoj komandi rekli da im Maksimovo tijelo neće predati dok se sve ne završi, "da se ne diže panika". Nisu im rekli ništa - ni gdje je poginuo, ni u kojim okolnostima.
Porodica Hanjiginih, tri generacije - žive u porodičnoj kući koju su od 2014. vlastitim rukama polako gradili. Roditelji, trojica sinova, Maksim, Stanislav i Feđa, i baka Natalija preživaljavaju od rada na lokalnoj mliječnoj farmi, a otac porodice zimi u potrazi za poslom odlazi na sjever. Od trojice sinova prvi je na odsluženje vojske s navršenih 18 godina pozvan srednji sin Stanislav. Upućen je na Daleki istok, na otok Sahalin.
Najstariji Maksim je nakon srednje mehaničarske škole studirao agronomiju, ali kako je uz rad morao raditi, studij nije uspio okončati. U vojsku je pozvan 22. oktobra prošle godine, u Bjelogorsk, grad na Dalekom istoku, blizu kineske granice. Samo četiri mjeseca poslije premjestit će ga na front u Ukrajini gdje će u prvim danima rata poginuti.
Kad je prošle jeseni odlazio u vojsku, ispričala je novinarima Novaje Gazete njegova baka Natalija, niko nije slutio zlo. Jedina briga mu je bila da mu mlađi brat, dok je on u vojsci, ne prisvoji mobitel koji je prije odlaska u vojsku kupio od zarade pa mu je baka obećala da će njegove "dragocjenosti" sakriti i dobro čuvati. Tražio je i da mu u daleki Bjelogorsk šalju fotografije Volčka - štenca kojeg je nabavio uoči odlaska u vojsku, jer je želio vidjeti kako ljubimac raste.
Nije se ni na što žalio, a posljednji put majka Ljudmila čula se sa sinom 23. februara, kad joj je rekao da su ih prebacili dva kilometra od ukrajinske granice, da spavaju u vozilima, da su im oduzeli mobitele i da će se javiti kad bude mogao. "Mislila sam nazvat će na rođendan, 25. februara", ispričala je majka.
"Ali taj dan oko 14 sati nazvali su iz vojne komande i rekli - sin vam je poginuo u borbenoj akciji 24. februara". Zatim su joj na WhatsApp na službenom obrascu poslali i potvrdu o njegovoj pogibiji. Nisu poslali nikakav izvještaj o tome gdje je poginuo, ni u kojim okolnostima. Porodica je zvala njegovu jedinicu u Bjelogorsku, ali tamo je dežurni vojnik koji se javio na telefon rekao da o njegovoj pogibiji ne zna ništa, a do zapovjednika nije mogla doći.
"Nismo mogli ni pretpostavit da će u Ukrajinu poslati regrute. Pa on je automatsku pušku u rukama držao samo dvaput, i to kad se fotografirao. Kome treba taj rat? Zašto je moj sin poginuo - govorila je kroz suze majka Ljudmila.
Najmlađi sin
Maksimova baka Natalija, koja pamti 2. svjetski rat, novinarki je rekla da se s vremenom od suza odviknula. Prati sve vijesti o onome što ruske službene vlasti nazivaju specijalnom operacijom u Ukrajini.
"Konašenkov, službeni predstavnik ruskog Ministarstva odbrane, tvrdi da u operacijama sudjeluju samo časnici i "kontraktniki" (potpisnici ugovora o profesionalnoj službi u vojsci, op. a.). Pa kako je onda moj unuk tamo dospio", pita se baka koja prema opasci reporterke Novaja gazete na istoj verbalnoj lomači spaljuje i ruske vojne zapovjednike i "banderovce", kako u Rusiji zovu ukrajinske snage. "Ako treba, doći ću do glavnog zapovjedništva i neću umrijeti sve dok ne doznam koja je budala njega tamo poslala", kaže baka.
U pogrebnom i mještani, dodaje, pitaju nas kad će biti pokop. Pozvali smo svećenika, a u crkvi pitaju kad će biti pogreb. U lokalnoj pekari pitaju koliko piroga da pripreme za pogreb? "Razumijete, kad bismo se mogli oprostiti s njime, kad bismo ga mogli oplakati, lakše bi nam bilo", kazala je baka poginulog mladića. U aprilu u vojsku odlazi i treći, najmlađi sin Hanjiginih, Fjodor. I dok mladić kaže da se ne boji odlaska u vojsku, majka Ljudmila kroz suze ponavlja: "Ne puštam ga, ne puštam ga..."
