Bez obzira na ishod, rat Vladimira Putina protiv Ukrajine predstavlja lošu vijest za njegov režim. Ni zauzimanje Kijeva i proglašenje pobjede niti početak mirovnih pregovora neće spasiti ruskog predsjednika od ozbiljnih, ako ne i fatalnih, domaćih posljedica ovog rata.
Kako se rat odugovlači, opasnost za Putinovu vladavinu dolazit će uglavnom s tri strane: oligarha, vojske i onih koje nazivamo "običnim Rusima". Oligarsi, koji će najviše izgubiti od sankcija Zapada, bili su javno oprezni, ma kakvi bili njihovi istinski osjećaji. Uplašeni od hapšenja Mihaila Hodorkovskog 2003., neki su napustili Rusiju, dok se čini da su se drugi pomirili s (u stvari) činjenicom da njihovim kompanijama upravlja država. Od četvorice koji su dosad prijavili zabrinutost, trojica su to učinila iz Londona — Mihail Fridman, Roman Abramovič i Oleg Tinkov. Samo jedan, Oleg Deripaska, dao je komentar iz Moskve. Svi ukazuju na tragediju rata i pozivaju na mir bez okrivljavanja Putina. Samo je Tinkov izričito rekao da se protivi ratu, piše The Washington Post.
Tokom ruske historije, vojska se općenito držala podalje od politike (s značajnim izuzetkom nesretne pobune dekabrista 1825.). Poput drugih autokrata, Putin je imao dovoljno prilika odabrati svoje najviše oficire zbog lojalnosti, a ne sposobnosti. Njegov ministar odbrane Sergej Šojgu uopće nema vojno iskustvo: on je građevinski inženjer koji je bio ministar za vanredne situacije kada ga je Putin postavio na čelo oružanih snaga zemlje.
Hiljade običnih Rusa već su uhapšene zbog protesta protiv rata. No, gotovo je sigurno da će se većina građana u početku okupiti oko Putina, kao što su to učinili nakon prvog Putinova napada na Ukrajinu 2014. On se jasno nada da će taj učinak potrajati do predsjedničkih izbora u martu 2024., kada će sa 71. vjerovatno pokušati preuzeti doživotno predsjedništvo. Nemoguće je predvidjeti kada će sjećanja na močvaru Sovjetskog Saveza u Afganistanu – lijesove obložene cinkom i neobilježene grobove – rezultirati ogorčenjem, zatim bijesom, pa masovnim protestima.
Upravo za takav slučaj Putin je 2016. osnovao nacionalnu gardu, pod svojim bivšim tjelohraniteljem Viktorom Zolotovom. Posudio od policije i u potpunosti apsorbirao bivše specijalne jedinice za nerede (poznate kao OMON), gardu, koja je u zadnjih šest godina narasla na procijenjenih 200.000 do 400.000 ljudi, trebli bi biti potpuno lojalni Kremlju. Međutim, jedno je tući glave studentima u Moskvi i Sankt Peterburgu, a drugo pucati na majke poginulih vojnika u Ukrajini. Ako gardisti oklijevaju, vojska neće priskočiti Putinu u pomoć, dok bi se oligarsi mogli dovoljno ohrabriti da doniraju protestante, kao što su to učinili njihovi ukrajinski kolege tokom Narandžaste revolucije 2004. i Majdanske revolucije 2014.
Ruska nacionalna tradicija neoprostiva je za vojne neuspjehe. Gotovo svaki veći poraz rezultirao je radikalnim promjenama. Krimski rat (1853-1856) potaknuo je liberalnu revoluciju cara Aleksandra II odozgo. Rusko-japanski rat (1904-1905) donio je Prvu rusku revoluciju. Katastrofa Prvog svjetskog rata rezultirala je abdikacijom cara Nikolaja II i boljševičkom revolucijom. A rat u Afganistanu postao je ključni faktor u reformama sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova.
Također je vrijedno napomenuti da je trenutni režim jedinstveno ranjiv po tom pitanju. Više od bilo kojeg drugog ruskog vladara, Putin je rat ili prijetnju ratom napravio temeljom svoje narodne podrške. Započeo je svoje predsjedništvo obećavajući ekonomsku modernizaciju, ali kada se rast usporio, a zatim počeo zaustavljati, premjestio je svoju taktiku na ono što su ruski naučnici nazvali “domoljubnom mobilizacijom” ili “militariziranim domoljubljem u miru”. Ruska propaganda ubrzo je počela naglašavati dvije glavne teme: "Zapad" je u ratu s Rusijom. Neobjavljeni, podli, stalni rat. No, Domovina se nema o čemu brinuti sve dok je Putin glavni. Ne samo da će zaštititi Rusiju, nego će joj također vratiti barem dio pobjedničke slave statusa sovjetske supersile.
U usporedbi s marksizmom-lenjinizmom, Putinovoj nacionalnoj ideologiji militariziranog domoljublja nedostaje koherentnost i tek je treba testirati nevoljama. Što se tiče terora, evolucija režima od još “mekšeg” autoritarizma u tradicionalnu brutalnu diktaturu bit će jedna od najzabrinjavajućih posljedica ovog rata. Ratna cenzura je već počela, s ogromnim novčanim kaznama i do 15 godina zatvora zbog “iskrivljavanja svrhe, uloge i zadaća Oružanih snaga”, hapšenja se gomilaju, a vjerovatno će uslijediti nova represija. Ipak, nakon dva desetljeća nepotpunih i stalno opadajućih, ali stvarnih sloboda, iznenadni prelaz na gotovo totalitarizam nosi goleme rizike za Putina.
Svaki dan u kojem se Ukrajina drži nagriza Putinov režim. Posljedice bi mogle biti dalekosežne.
