Vladimiru Putinu ne ide baš najbolje na ukrajinskom ratištu. "Blitzkrieg" nije uspio i sve više zapinje u stepskom blatu, ljesovi s tijelima ruskih vojnika već se broje u hiljadama, a i u Rusiji nikako da slomi svakodnevne antiratne proteste. No, osim tih problema Putin bi se (uskoro!?) mogao suočiti s novim glavoboljama, i to u svojoj najvjernijoj saveznici, praktički vazalno anektiranoj Bjelorusiji.
Bjeloruski teritorij poslužio je Putinu kao poligon za napad na Ukrajinu, a odande gađa i ciljeve u Ukrajini. Od početka rata nagađa se kada će se i bjeloruska vojska pridružiti ruskoj armiji u agresiji. Bjeloruski tenkovi, poput ruskih "Z", već su dobili i svoje oznake - "O", ali zasad, čini se, nisu uključeni u ratna djelovanja. Aleksandar Lukašenko odugovlači s odlukom o slanju svojih vojnika na ukrajinsku bojišnicu, premda će, uvjereni su mnogi, to napraviti ako to od njega Vladimir Putin zatraži. No, Lukašenko najradije to ne bi, premda je, podsjetimo, još u novembru 2021. godine najavio da će ratovati na strani Rusije u "slučaju rata s Ukrajinom". Sjetimo se da je tada govorio kako će "rat trajati 3-4 dana" (očito je ponovio ono što mu je govorio Putin), a onda se čak razgoropadio izjavama da nakon toga "nije daleko ni do La Manchea".
Ali Lukašenko se danas, otkad su zabrujali tenkovi, primirio i obuzdao svoju donedavno ratnohuškačku i slavodobitnu retoriku, pa sada govori da neće slati vojsku u Ukrajinu (iako to ne ovisi o njemu) jer, kako kaže, Zapad gura Minsk u rat kako bi oslabio bjelorusku obranu na pravcima prema NATO-ovim članicama. Bjelorusija graniči s Poljskom, Litvom i Latvijom koje su dio Sjevernoatlantske alijanse. Da mu nije lako, govori i njegova izjava nakon početka rata svojim bliskim saradnicima: "Nikako ne smijemo zgaziti u govno (misli na rat), ali ne smijemo niti biti izdajnici". Tu, pak, misli na ono što od njega očekuje Putin, kojeg se boji iznevjeriti jer zna da je dovoljan i jedan mrki pogled ili sumnja kremaljskog satrapa da mu se zametne svaki trag.
Prema politologu Igoru Iljašu, i jedno i drugo za Lukašenka je put u propast. S obzirom na to da je on samo figura u Putinovim rukama, svjestan je svoje lake zamjenjivosti. Kremlj sigurno na lageru ima dovoljno njegovih nasljednika, ako zatreba. Lukašenko to, naravno, ima na umu. Doduše, prema portalu zn.ua, bjeloruske snage koje su bile na granici s Ukrajinom, kod sela Mihailo-Kocjubinskoje kod Černihiva, odbile su naredbu o pokretanju. Sve to je dodatna briga za Lukašenka koji je svjestan da bi ga izravno uplitanje u rat moglo koštati glave.
Prije neki dan čak se pojavila i informacija da je na zasjedanju Vijeća nacionalne sigurnosti šef bjeloruskog generalštaba, general Vladimir Gulevič otvoreno rekao da zbog stanja u društvu i slabog morala on ne bi mogao "formirati dovoljno jedinica" za rat u Ukrajini te je, navodno, ponudio i svoju ostavku. Kasnije je ta vijest demantirana u ruskim medijima, ali mnogi tamošnji analitičari smatraju da je izjava generala Guleviča, s obzirom na stanje u Bjelorusiji, "vrlo bliska istini".
Naime, prema istraživanju Chatham Housea, navodi portal opendemocracy.net, samo 11 posto Bjelorusa podržava rat, a tek pet posto njih smatra prihvatljivim da Bjelorusija tamo pošalje svoje vojnike. Prema toj anketi, podrška režimu je na nekih 27 posto! Stoga se Lukašenko izvlači od učestvovanja u ratnim operacijama na sve načine, kažu neki izvori, jer je svjestan da bi direktnim uvlačenjem Bjelorusije u rat u Ukrajini na svoja leđa natovario problem koji bi mu možda mogao izazvati masovne proteste i ono čega se i on i Putin najviše pribojavaju - minski Majdan.
Neovisni bjeloruski analitičar Jurij Fjodorov kaže kako Lukašenko ne može odbiti da Putin koristi njegov teritorij za napad, ali oprezan je kad se radi o učestvovanju bjeloruske vojske, iako mora itekako paziti da ne naljuti Putina. No, Putinu svakako ne treba da se usred teškoća s "okupacijom" Ukrajine i razornih zapadnih sankcija, koje mu već za koji mjesec predviđaju i najavljuju mogući kolaps gospodarstva, još i angažira u eventualno nemirnoj Bjelorusiji nekom "specijalnom operacijom".
Kako Jutarnji list navodi, nakon predsjedničkih izbora u avgustu 2020. godine, kada niko osim Rusije nije priznao Lukašenkovu pobjedu, bio suočen s višemjesečnim protestima u kojima se policija brutalno obračunavala s okupljenim na protestima, a on se polako sve više oslanjao na Rusiju koja mu je u pomoć za borbu protiv oporbe poslala svoje odabrane represivne snage, pojačala je njegov KGB i generalštab svojim oficirima, pa je čak upražnjene bjeloruske medije (dio novinara se pobunio protiv izvještavanja o prosvjedima) "pojačala" svojim režimskim propagandnim i novinarskim kadrovima koji sada koordiniraju i kreiraju bjeloruski informativni prostor.
Aleksandar Lukašenko postao je u potpunosti ovisan o Moskvi. Bjelorusija i njegov režim uopše ne kontroliraju djelovanje Rusa na njegovu teritoriju, niti se o tome konzultiraju s njim ili bjeloruskim generalštabom. Bjelorusija zapravo, čini se, egzistira još samo na geografskoj i meteorološkoj karti kao nekakva zasebna cjelina. Mnogi postavljaju i pitanje postoji li uopše Bjelorusija kao zasebni državni entitet ili je zapravo samo ruska gubernija. Stoga su sudbina i opstanak Lukašenka potpuno vezani uz Putinovu sudbinu.
Svetlana Tihanovskaja, koja je na izborima 2020. godine najvjerojatnije pobijedila na predsjedničkim izborima, kaže da situacija u kojoj se našla Bjelorusija svojom podrškom i učestovanje u ruskoj agresiji na Ukrajinu dovela u pitanje sam opstanak države. Bjelorusija je mrtva, ali joj to još nije rečeno. Država ne postoji. Tu je još samo Lukašenko kao nekakav službeni grobar umiruće države čiji reanimacijski aparati rade sa zadrškom. Nedavno je počeo uvoditi izmjene u ustav kojima će se omogućiti da Rusija na teritoriju Bjelorusije može postaviti svoje nuklearno naoružanje. Početkom rata u Ukrajini, a zbog straha da bi i Bjelorusi morali ići ginuti za sulude Putinove osvajačke planove pojačao se "odljev" uglavnom muškog stanovništva.
Litvanske i poljske granične službe objavile su da je pritisak bjeloruskih građana koji žele ući u te zemlje pojačan više od 30 posto od početka ruske agresije, vjerojatno zbog straha od opće mobilizacije (dio rezervnog sastava je već "unovačen"), a konzulate zapadnih država u Minsku opsjedaju mnogi građani u potrazi za schengenskom vizom. Naime, već drugog dana rata po Minsku su osvanule parole poput "Ovo nije naš rat", na antiratnim prosvjedima čulo se "Slava Ukrajini" te psovke i uvreda na račun Vladimira Putina, a mnogi bjeloruski oporbeni političari i disidenti javili su se sa svojim proglasima protiv rata, pozivajući Bjeloruse da se makar pasivnim otporom (izbjegavanjem novačenja ili mobilizacijskim pozivima) odupru ratu i mogućem uključenju Bjelorusije u izravna ratna djelovanja.
Bjeloruski atletičar Andrej Kravčenko na svom je Instagramu napisao: "Trebamo izaći iz svoje ljušture, otvoriti se, ohrabriti i slobodno reći što mislimo o ovome što se događa ili ćemo postati suučesnici ove noćne more". Doduše, na bjeloruskim neovisnim portalima pojavljuju se i savjeti kako napustiti Bjelorusiju, pa se spominje da je lakše dobiti vize EU u nekoj drugoj državi, nego u samoj Bjelorusiji koja je pod sankcijama. Portali predlažu da se ode u neku od bivših sovjetskih država, poput Kazahstana, Armenije ili Moldavije, te onda tamo traži viza i način da se izvuku.
Prema bjeloruskom politologu Valeriju Karbaleviču, nije sasvim jasno hoće li u slučaju bjeloruskog uključenja u rat u Ukrajini doći do nemira, ali svakako smatra da bi to moglo utjecati na određeno nezadovoljstvo ne samo u društvu i javnosti, već bi se napuklina mogla pojaviti i unutar Lukašenkove režimske nomenklature. Prema nekim drugim analitičarima, postoji određeno potiho rogoborenje i među predstavnicima režima koji shvaćaju da bi nakon što ih Rusija definitivno proguta oni sami ostali nebitni, pa i izlišni u novonastaloj situaciji. Prema nekim ipak nedovoljno provjerljivim informacijama, i neki bjeloruski diplomati, uglavnom u zemljama Europske unije, otkazuju poslušnost.
Politolog Vadim Možejko, pak, kaže da je Lukašenko u okolnostima potpune ovisnosti o Putinu ipak zadržao zrnce pragmatičnosti i posve mu je jasno da bi slanjem bjeloruskih mladića u Ukrajinu ugrozio vlastite interese i mogući opstanak. Pavel Latuško, šef Narodne antikrizne udruge, poziva Bjeloruse da podrže Ukrajince, a pozvao je i bjeloruske oficire i vojnike na neposluh te da se ogluše o naredbe za eventualni napad. Naime, i sam Lukašenko se boji ponašanja bjeloruskih snaga u tom ratu. Prema mnogim izvješćima, motiviranost većine vojnika je na vrlo niskim granama, a i opremljenost bjeloruske vojske je na slaboj razini.
Kako kaže bivši visoki oficir bjeloruske armije Maksim Denisovič za bjeloruske medije koji emitiraju iz inozemstva, od "deset komada vojne tehnike samo su dva u voznom stanju" te da bi u slučaju rata više od pola tenkova i ostalih bojnih vozila stali zbog kvara. Kaže da za mnoga vozila bjeloruske vojske, koja datiraju još iz razdoblja SSSR-a, nemaju niti rezervne dijelove jer se više ne proizvode. No, nije stvar samo u rasapu bjeloruskog društva i praktički njegove asimilacije u rusku državu, već i u činjenici da se i ona našla na udaru gospodarskih sankcija koja prijete da zemlju i njezino stanovništvo dodatno bace na koljena i stvore sasvim dovoljan potencijal za socijalno nezadovoljstvo te budu poticaj za pobunu protiv Aleksandra Lukašenka koji vlada od 1994. godine. Inflacija, devalvacija bjeloruskog rublja, nestašice čak i osnovnih potrepština i lijekova već se osjećaju i u Minsku.
No Lukašenko, iako praktički učestvuje u agresiji, ponudio se za "mirotvorca" te su se u Bjelorusiji našle ruska i ukrajinska delegacija na pregovorima. Lukašenko sada treba naći načina da opstane na vlasti i ne završi kao neki drugi diktatori iz nedavne prošlosti, ili barem da ne osjeti gnjev svog "starijeg brata" i spriječi pobunu u vlastitoj zemlji, izbjegne formalnu aneksiju koja je praktički završena. Lukašenko je u velikoj gabuli, ako uopšte više ima ikakav utjecaj na ono što se događa u Bjelorusiji, pa i s njim samim. On nije vladar vlastite sudbine, ali još se igra i odlučuje o usudu mnogih Bjelorusa.
