Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin stavio ruske nuklearne snage u "poseban režim pripravnosti" na početku rata u Ukrajini, uzbuđenje u Evropi je bilo veliko. Nakon upozorenja Zapadu stigao je drugi korak: početkom marta predsjednik je kao manevar pokrenuo ruske podmornice s nuklearnim oružjem i pokretne raketne jedinice, piše Deutsche Welle.
Prijeti li Putin svojim protivnicima na Zapadu nuklearnim udarom?
S više od 6300 bojevih glava, Rusija posjeduje najveći nuklearni arsenal na svijetu. Među članicama NATO-a, SAD imaju najveću nuklearnu snagu s oko 5800 nuklearnih bojevih glava. Francuska navodno ima gotovo 300 bojevih glava, Velika Britanija oko 215. Tačnih podataka nema - u kontekstu nuklearnih programa države informacije drže u tajnosti.
Kako se Evropa štiti od napada nuklearnim oružjem?
Čak i ako se govori o "nuklearnom zaštitnom štitu" od strane SAD, nuklearni napad na Evropu ne može se spriječiti vojnim putem. Dapače, "zaštitni štit" temelji se na pretpostavci da se protivnik ne bi usudio napasti zemlje NATO-a nuklearnim oružjem jer bi morao računati na protunapad.
Takav vojni odgovor mogla bi narediti i izvršiti bilo koja nuklearna sila NATO-a: SAD, Britanija i Francuska. Sve tri države posjeduju strateško nuklearno naoružanje koje se, između ostalog, može lansirati s nuklearnih podmornica i tako omogućiti protunapad u svakom zamislivom scenariju.
Psihologija odvraćanja
Nuklearne sile NATO-a slijede različite koncepte prema teoriji odvraćanja. Francuska i Velika Britanija oslanjaju se na takozvano minimalno odvraćanje. One tako ne polaze od toga da bi nuklearni sukob mogao trajati više dana. Njima je dovoljna sposobnost da se osvete ili da zaustave neprijatelja "posljednjim udarcem upozorenja" kao što je riječ u slučaju Francuske.
SAD se, s druge strane, oslanja na šire odvraćanje, koje uključuje i nuklearno oružje smanjene eksplozivne snage. Ideja iza ovoga je da američki vojni planeri razmatraju, barem u teoriji, mogućnost "ograničenog nuklearnog rata".
S pravnog stajališta je važno da bi gotovo svaka upotreba nuklearnog oružja s njegovim ogromnim učinkom na civile prekršila međunarodno humanitarno pravo. S druge strane, jedna od teoretski zamislivih iznimaka mogao bi biti ograničeni nuklearni napad na ratni brod na otvorenom moru.
Kako Njemačka učestvuje u odvraćanju?
Njemačka učestvuje u nuklearnom odvraćanju u Evropi borbenim avionima tornado iz sastava njemačkih zračnih snaga koji su stacionirani u Büchelu u Porajnju-Falačkoj. U slučaju nužde, mlažnjaci s njemačkom posadom prebacili bi nuklearno oružje SAD do cilja. Najmanje jednom godišnje piloti Bundeswehra vježbaju prebacivanje američkih atomskih bombi s lažnim objektima.
Osim Njemačke, Nizozemska, Belgija i Italija također sudjeluju u tzv. nuklearnom učestvovanju NATO-a. U međuvremenu je između 100 i 150 gravitacijskih bombi pogodnih za ove avione i po sebi relativno nepreciznih, trenutno stacionirano u Evropi. "Bombe su relikt prošlih vremena čija je vojna važnost danas mala", kaže Peter Rudolf, politolog pri Zakladi nauke i politika (SWP) u Berlinu, koji istražuje temu nuklearnog odvraćanja. Međutim, da bi ih mogli koristiti, prvo bi se, kako kaže, morala eliminirati neprijateljska protuzračna obrana, što se u svakom slučaju čini zamislivim u velikom ratu.
Opredijeljenost za nuklearno učestvovanje
Iako postoje mnogi kritičari nuklearnog učestvovanja u vladajućoj koaliciji, kancelar Olaf Scholz ne smatra da je njemački doprinos nuklearnom učestvovanju pod znakom pitanja. Neposredno nakon što su ruski vojnici napali Ukrajinu, Scholz je obećao kupiti američke borbene avione F35 kako bi zamijenili stare avione tipa Tornado, koji će uskoro morati biti povučeni.
Prošle godine Sjedinjene Američke Države počele su proizvoditi revidiranu verziju gravitacijske bombe za koju se, između ostalog, kaže da ima bolju preciznost.
Čak i ako političari još uvijek smatraju nuklearno učestvovanje važnim političkim simbolom, ono je za Njemačku tokom Hladnog rata bilo od mnogo veće važnosti nego danas. Za vrijeme blokovske podjele Evrope vrijeme Njemačka bi postala centralno ratište u oružanom sukobu s NATO-om. Nuklearno učestvovanje dalo je Saveznoj vladi u Bonnu priliku da izvrši barem ograničen utjecaj na nuklearnu strategiju Atlantskog saveza.
Ko planira upotrijebiti nuklearno oružje?
Grupa za nuklearno planiranje (NPG), u kojoj se raspravlja o scenarijima za korištenje nuklearnog oružja, sastavni je dio NATO-u od 1966. godine. Sve zemlje NATO-a sada su zastupljene u NPG-u - s izuzetkom Francuske, koja ide svojim putem po pitanjima politike nuklearnog odvraćanja. Ovo tijelo se sastaje najmanje jednom godišnje na nivou ministra obrane i, po potrebi, na razini ambasadora.
Nedavne političke smjernice o korištenju nuklearnog oružja od strane NATO-a nisu javno poznate. Posljednji dokument datira iz 1980-ih godina. "NATO uvijek govori da je nuklearni savez, ali koliko se može vidjeti, nema nuklearne doktrine. Ono o čemu se raspravlja u skupini za nuklearno planiranje nije prepoznatljivo onima izvana", analizira politolog Rudolf. Temeljna odluka o tome do danas postoji: čak iako se ponavljaju rasprave o tome u SAD, NATO još nije odustao od mogućnosti prve upotrebe nuklearnog oružja.
Ko odlučuje o upotrebi nuklearnog oružja?
O upotrebi nuklearnog oružja u Njemačkoj, Italiji, Belgiji i Nizozemskoj odlučuje prije svega američki predsjednik. On bi donio odluku, a država u kojoj su bombe stacionirane (npr. Njemačka) morala bi pristati na bacanje bombi vlastitim borbenim avionima. Prije takvog raspoređivanja vjerovatno bi bilo konzultacija s ostalim NATO saveznicima u Sjevernoatlantskom vijeću.
Francuski predsjednik sam odlučuje o upotrebi francuske nuklearne sile - u Velikoj Britaniji moć odlučivanja ima britanski premijer. Tri centra za donošenje odluka o nuklearnom oružju smatraju se elementom odvraćanja, jer otežavaju protivniku da izračuna kako bi NATO reagirao u slučaju napada.
Korištenje u ukrajinskom ratu?
Ruskoj vojnoj doktrini nije posve strana primjena taktičkog nuklearnog oružja na bojnom polju. Rusija ima takvo oružje, baš kao i SAD. O mogućoj upotrebi takvog taktičkog nuklearnog oružja iznad Crnog mora se u medijima raspravljalo nakon ruske invazije na Ukrajinu, ali zasad zapadni vojni promatrači nemaju naznaka da ruska vojska razmišlja o upotrebi taktičkog ili tzv. sub-strateškog nuklearnog oružja ili čak da bi tako nešto moglo biti u pripremi.
"Ruske prijetnje prvenstveno imaju političku funkciju", kaže politolog Rudolf. “To je poruka SAD da se ne miješa preko određene granice u Ukrajini.” Bilo je sličnih prijetnji nuklearnim oružjem u vezi s aneksijom Krima prije osam godina.
Nuklearno protiv hemijskog oružja
Hemijsko oružje je međunarodno zabranjeno Konvencijom o hemijskom naoružanju. Rusija je službeno uništila svoju posljednju hemijsku bojevu glavu prije gotovo pet godina. SAD bi to trebale učiniti sljedeće godine. Za razliku od hemijskog oružja, koje je također korišteno nakon Drugog svjetskog rata (posljednji put u građanskom ratu u Siriji), nuklearno oružje do sada nije bilo korišteno nakon što su atomske bombe bačene na japanske Hirošimu i Nagasaki. Peter Rudolf: "Očito je postojao normativni prag od 1945., unatoč svim razmatranjima u SAD 1950-ih i 1960-ih o korištenju nuklearnog oružja u sukobima. Donositelji političkih odluka razvili su veliku suzdržanost. To bi moglo biti popraćeno moralnim preprekama, ali i strahom od posljedica, jer bi upotreba nuklearnog oružja mogla pokrenuti lanac koji završava međusobnim uništenjem.”
