Svijet

Avion koji je razjedinio NATO: Nijemci kreću u veliku nabavku od Amerikanaca, ostatak Evrope u nevjerici

Njemački Luftwaffe kreće u veliku obnovu svoje flote aviona, a za prvu ruku odlučio se za američkog proizvođača. Velika je to vijest za Lockheed Martin, kojem će Berlin vjerojatno isplatiti 3,5-4 milijarde eura, no u pozadini ove odluke nalazi se neočekivani vjetar u leđa jednom od najambicioznijih evropskih projekata, koji bi mogao dovesti do renesanse evropske odbrambene industrije, ako se probije kroz niz oprečnih političkih interesa.

Tri stranke u njemačkoj vladajućoj koaliciji - Zeleni, koji se protive nuklearnom oružju, liberali koji se protive potrošnji i socijaldemokrati koji se protive naoružavanju i vojnim intervencijama - složile su se ove sedmice kupiti čak 35 najmodernijih američkih lovačkih aviona F-35 Lightning II, kako bi Luftwaffe i dalje imao mogućnost bacati nuklearne bombe pohranjene u NATO bazi u Büchelu.

Berlin je dugo razmišljao što učiniti oko svoje zastarjele flote Panavia Tornado lovaca-bombardera. Radi se o jedinom avionu u inventaru Luftwaffea koji se može naoružati američkim nuklearnim bombama B61, a Njemačka je na sebe preuzela obvezu u svom inventaru imati avione koji su u stanju ispunjavati uvjete sporazuma o dijeljenju nuklearnog oružja. Ukratko, ako Njemačka želi čuvati američke bombe, mora imati i avione fkoji ih moraju baciti.

Njemačka danas ima 99 Tornado aviona - 75 su višenamjenski lovci-bombarderi, a 24 su specijalizirani modeli za elektroničko ratovanje i uništavanje protuzračne odbrane. Luftwaffe procjenjuje kako će se moći koristiti najkasnije do 2030., pa je odluka o njihovim nasljednicima polako već postala goruće pitanje njemačke odbrane, koju je niz vlada odgađala i prebacivala na svoje nasljednike.

Boeing je duže vrijeme nudio Njemačkoj svoje F/A-18E/F Super Hornet avione, no Berlin se u konačnici odlučio za Lockheed Martinove F-35, najprodavaniji avion pete generacije, za kojeg proizvođač tvrdi da bi mogao nositi B61 bombe.

Osim Boeinga, od ovog su izbora dugo strahovali i evropski Airbus i francuski Dassault Aviation, koji su računali na sudjelovanje Njemačke u "evropskom avionu budućnosti", nazvanom Système de combat aérien du futur (SCAF/FCAS), doslovno "Budući sistem za zračnu borbu".

Radi se o iznimno ambicioznom projektu, na kojem su dosad sarađivali Francuska, Njemačka i Španija, koji bi do 2040. trebao iznjedriti prvi evropski borbeni avion šeste generacije. Proizvodnja takvog aviona bila bi veliki uspjeh za europsko privredu i vojnu industriju, otvorila bi hiljade visokoobrazovanih radnih mjesta, i osigurala da evropske vojske u budućnosti ne moraju ovisiti o američkim avionima za svoje vojne potrebe. No, kako to obično biva u Evropi, pred FCAS-om je niz velikih izazova koje tek treba svladati, kako političkih tako i poslovnih.

Osim Boeinga, od ovog su izbora dugo strahovali i evropski Airbus i francuski Dassault Aviation

Evropski proizvođači isporučili su nekoliko uspješnih aviona četvrte generacije, kao i aviona 4,5. generacije. Međunarodna saradnja između europskih država započela je upravo sa avionom Panavia Tornado, kojeg su zajednički razvijali Ujedinjena Kraljevina, Italija i Zapadna Njemačka. Radilo se o nadzvučnom višezadaćnom avionu četvrte generacije koji je našao svoje mjesto u zračnim snagama sve tri države, a više od osamdeset primjeraka prodano je i Saudijskoj Arabiji.

Evropa je razvila i nekoliko aviona 4,5. generacije, koju od prethodne odvajaju naprednija letna računala, sofisticiraniji radari i oružani sustavi, te ograničeni sistemi nevidljivosti. Švedska je samostalno razvila svoj Saab JAS 39 Gripen, dok su Eurofighter Typhoon zajednički razvijali Italija, Njemačka, Francuska, UK i Španija.

Eurofighter je trebao biti, kao što mu i ime govori, perjanica evropske vojne industrije, zajednički projekt svih najvećih proizvođača na evropskom tlu koji su ujedno i članovi NATO-a, no to zajedništvo nije dočekalo kraj projekta. Svađa oko toga koja će država voditi glavnu riječ u razvoju ovog aviona dovela je do izlaska Francuske i Španije iz projekta, iako se Španija u konačnici vratila. Francuska je svoje ideje za Eurofighter projekt potom iskoristila kako bi razvila vlastiti avion - Dassault Rafale - koji se u mnogim pogledima pokazao nešto boljim i naprednijim, no zato je zaostao za Eurofighterom u broju prodanih primjeraka u Evropi.

Iako su vojni stručnjaci izrazito hvalili i Rafale i Eurofightere, europski su proizvođači u potpunosti zanemarili razvoj aviona pete generacije. U Europi nije bilo ni političke volje niti interesa ulagati milijarde eura u avione u geopolitičkom okruženju u kojemu se činilo da će ratovi biti isključivo asimetrični - borbe protiv terorističkih skupina ili tehnološki nazadnih insurgenata. Čak su i Sjedinjene Države napustile svoj prvi avion pete generacije - F-22 Raptor - nakon što je izgrađeno manje od 200 primjeraka.

Lockheed Martin je tehnologiju razvijenu na Raptoru krenuo primjenjivati i na F-35, koji je dobio podršku Kongresa isključivo zbog velikog broja međunarodnih partnera, i koji je od samog početka bio zamišljen kao izvozni proizvod.

Nakon što su u cijelosti ignorirali petu generaciju aviona , evropski su proizvođači ipak krenuli u načelno planiranje izrade aviona šeste generacije, maštovitog naziva FCAS. Ovaj je program započeo 2001. saradnjom Njemačke, Francuske, Ujedinjene Kraljevine, Italije, Švedske i Španije, piše Jutarnji.

Avioni pete generacije uzdižu se iznad svojih prethodnika znatno naprednijom, integriranom elektronikom, te vrlo niskom radarskom vidljivošću - radi se o pravim "nevidljivim" avionima, koji većini vojnih radara ne izgledaju veće od loptice za golf.

Zamišljena šesta generacija aviona predstavlja dalju evoluciju računalnih tehnologija i integracije senzora i oružanih sistema, a ideja FCAS-a je da postane "sustav sustava". Sam avion - njegovi motori i dizajn - više nije toliko bitan koliko sva elektronika i naoružanje koji su s njim povezani.

Airbusova podružnica Defense and Space (Airbus DS) predstavila je svoju viziju FCAS-a kao nevidljivog, tehnološki naprednog aviona u pratnji cijele eskadrile bespilotnih letjelica, koje praktički ispunjavaju iste zadaće koje su na starijim modelima aviona radile specijalizirane gondole i moduli. Dronovi za izravni napad na kopno, dronovi za elektroničko ratovanje, dronovi za izviđanje… svi pod kontrolom zajedničkog sustava koji je umrežen sa aviona za nadzor zračnog prometa, transportnim avionima koji nose još dronova, avionima za opskrbu gorivom, izviđačkim dronovima na samoj granici atmosfere, satelitskim sistemima za nadgledanje, i svim europskim lovačkim avionima prethodne generacije.

Svi oni zajedno trebali bi biti u potpunosti kompatibilni sa sistemima u američkim lovcima pete generacije, a ključna okosnica sistema trebala bi biti i umjetna inteligencija, koja bi pomagala pilotu da procesira i integrira svu tu silu informacija iz svih povezanih sustava.

Lockheed Martin je tehnologiju razvijenu na Raptoru krenuo primjenjivati i na F-35

Kao što je pokazala ruska invazija Ukrajine, jedan od najvećih izazova kod zračnih operacija upravo je organizacija i integracija svih oružanih sustava - organiziranje velikog broja aviona i njihovo zajedničko korištenje radi postizanja zajedničkog cilja. Upravo je to ono u čemu bi šesta generacija trebala prednjačiti.

Evropa ipak ne bi bila Evropa da nije već došlo do rasapa originalne skupine država koja je planirala FCAS. Velika Britanija krenula je 2015. u razvoj vlastitog aviona koji bi trebao naslijediti Eurofightera, BAE Systems Tempest. U Britanski se tim priključio i talijanski Leonardo, te Švedski SAAB, a u projekt je pozvan i Japanski Mitsubishi.

FCAS je tako ozbiljno pokrenut tek 2017, kada su Njemačka i Španija zatražile od Airbusa da započne razvoj novog lovca. Iduće godine, FCAS-u se pridružila i Francuska, kada su Dassault i Airbus objavili sporazum o zajedničkom razvoju.

Kada su iz nove njemačke vlade kancelara Olafa Scholza počele stizati glasine da će Berlin kupiti F-35 avione, cijeli je projekt nakratko doveden u pitanje. Poslovično štedljiva Njemačka bila je glavni pokretač projekta, i nije izgledalo vjerovatno da bi bila voljna probiti svoj vojni budžet kako bi nastavila razvoj vlastitog aviona nakon što je već potrošila milijarde na najmodernije avione.

No, invazija Ukrajine sve je promijenila. Scholz je najavio ulaganje od 100 milijardi eura u odbranu, te trajno povećanje vojnog budžeta na više od dva posto BDP-a, a za svojeg je govora u Bundestagu posebno naglasio kako će "buduće sustave raditi europski proizvođači, pogotovo u suradnji s Francuskom".

Novi F-35 koji će zamijeniti dio Tornada tek su dio nove Njemačke nabave. Berlin je najavio da će kupiti i 15 novih Eurofightera, unaprijeđenih i moderniziranih za elektroničko ratovanje i suzbijanje protuzračne odbrane, a dao je i zeleno svjetlo za dalji razvoj FCAS-a. Pariz, Berlin i Barcelona trebali bi uložiti oko osam milijardi eura do 2030, kada bi mogli poletjeti prvi probni modeli, a cijeli se projekt procjenjuje između pedeset i osamdeset milijardi eura.

Načelni je dogovor između vlada postignut, i sada se čeka na kompanije, no upravo je tu zapelo. Početkom mjeseca, otkriveno je kako se još uvijek čeka konačni sporazum Dassaulta i Airbusa, koji je zaglavio na pitanju vodeće uloge u izradi FCAS-a.

Dassault, koji bi trebao organizirati izradu samog lovca, tvrdi da Airbus, koji bi trebao izraditi dronove i "sistem sistema", želi veću ulogu i u izradi aviona- središnjeg elementa FCAS-a. Airbus, koji predstavlja Njemačku industriju u sporazumu, tvrdi da postojeći dogovor ne "omogućava sudjelovanje svih partnera u ravnopravnoj zastupljenosti kada se uzmu u obzir njihove kompetencije i kapaciteti".

Manjak sporazuma za sada prijeti kašnjenjem cijelog programa, čiji bi prototip-demonstrator tehnologije trebao poletjeti do 2027. Svadljive obrambene tvrtke koje se svađaju oko vlastite važnosti u projektu nisu ništa novo - sličan je problem uzrokovao izlazak Dassaulta iz Eurofightera, no vlade se nadaju da se to neće ponoviti. "Sada je red na industriju," kazala je tadašnja njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer prošle godine nakon potpisivanja sporazuma. "Dogovorite se!"