Mnogi smatraju da je čovjek poput Vladimira Putina spreman na sve, čak i za upotrebu nuklearnog oružja. Naime, ruski predsjednik je jasno dao do znanja da mu ljudski život ne vrijedi ništa osim ako se ne radi o njemu, piše Andreas Kluth za Bloomberg.
Postoje scenariji u kojima bi on mogao doći do pogubne računice koja pokazuje da bi ga lansiranje jedne ili više nuklearnih bombi moglo održati na vlasti. To je zato što sada naš svijet, u strateškom smislu, više nalikuje Evropi u nestabilnim ranim godinama Hladnog rata nego tokom njegovog relativno stabilnog kasnijeg perioda.
Obostrano zajamčeno uništenje - MAD
U godinama nakon Drugoga svjetskog rata SAD je znao da su njegove snage u zapadnoj Evropi inferiorne u odnosu na one Sovjetskog Saveza i da vjerovatno neće izdržati njegov napad. Stoga su Amerikanci na teritoriju evropskih saveznika smjestili nuklearne bojeve glave slabije snage. Htjeli su poslati poruku Rusima - u slučaju sovjetskog napada, NATO bi mogao lansirati nekoliko njih na bojno polje i spasiti svoje članice od poraza.
No, kako je utrka u nuklearnom naoružanju napredovala, Sovjetski Savez je sustigao SAD u strateškom naoružanju i počeo koristiti nuklearne bombe koje se mogu lansirati na projektilima velikog dometa, iz jedne zemlje u drugu, i koje pritom mogu uništiti čitave gradove.
Koliko god to zvučalo apokaliptično, ova ravnoteža snaga nas je do sada čuvala od nuklearnog rata. Mogli bismo na Zapad i Istok gledati kao na dva čovjeka koji stoje u istoj prostoriji do pojasa u benzinu. Svaki ima određeni broj šibica, ali ih nijedan ne želi upotrijebiti jer bi to značilo da će se obojica zapaliti. Ova pozicija je dobila i svoje prikladno ime - MAD (obostrano zajamčeno uništenje, engl. Mutual Assured Destruction).
Putin i njegova "crvena linija"
Međutim, nakon dvije decenije Putinove vlasti u Rusiji, došlo je do strateške promjene situacije. Na neki smo se način vratili u period neposredno nakon Drugog svjetskog rata, s tim da su se uloge obrnule.
Sada je Rusija ta koja sumnja da je inferiorna NATO-u u konvencionalnom ratovanju. Stoga Putin kompenzira taj nedostatak prijetnjama nuklearnim oružjem u slučaju da invazija na Ukrajinu ne ide po njegovom planu. Ovaj se pristup naziva - eskalacijom do deeskalacije.
Tako je Rusija, koja je otprilike izjednačena sa SAD u strateškom nuklearnom naoružanju, dobila veliku prednost u taktičkom, s relativno kratkim dometom. Rusija ima otprilike 2.000 taktičkih nuklearnih oružja, a SAD samo oko 200, od kojih je polovina stacionirana u Evropi.
Putin je već nekoliko puta dao naslutiti da bi mogao zagrabiti u svoj vojni arsenal ako NATO prijeđe njegovu "crvenu liniju". A budući da brka vlastitu sudbinu sa sudbinom svoje zemlje, sklon je svako moguće osobno poniženje ili promjenu režima u Moskvi protumačiti kao prelazak u "crvenu zonu".
Recimo da se Ukrajinci, koji se herojski bore protiv iznenađujuće nesposobnih ruskih napadača, približe pobjedi ili da hipersonični ruski projektil zaluta u Poljsku, članicu NATO-a, ili da Zapad Ukrajini isporuči oružje koje bi moglo promijeniti smjer rata - svaki od ovih obrata mogao bi natjerati Putina pred zid i dovesti do eskalacije.
Prva bomba bi mogla završiti u šumi
Njegova prva reakcija će vjerovatno biti pokazivanje zubi. Možda će prvu bombu baciti na neko šumovito nenastanjeno područje ili u more samo da pokaže da misli ozbiljno. Sljedećom nuklearnom bombom mogao bi uništiti neprijateljsko skladište oružja, vojnu bazu, ali ne cijeli grad. Taktičko nuklearno oružje omogućuje ovakvu vrstu precizne "nuklearne igre".
Putin bi time pokazao svoju odlučnost, spremnost da se "ide do kraja", nadajući se pritom da Zapad neće uzvratiti istom mjerom. SAD i Europa, odnosno NATO, već bi sada trebali početi razmišljati o mogućem odgovoru na onu prvu bačenu bombu. Treba li tada Zapad lansirati nuklearnu bombu manje snage kako bi pokazao da je spreman ući u ring? Što bi onda bio sljedeći korak Putina?
Jednom kada krene lansiranje nuklearnih bojevih glava, najsmrtonosnijeg oružja u cijeloj ljudskoj historiji, bez obzira na njihovu snagu – raste rizik od nesporazuma i krivih poteza. Manji udar jedne strane mogao bi i dalje izgledati kataklizmično za onu drugu. A projektili lete tako brzo da svaka zemlja ima samo nekoliko minuta za odgovor. Vrlo lako se dođe u napast da se pritisne "crveni okidač".
