Četiri sedmice nakon invazije na Ukrajinu, čini se da je ruska vojska prekinula aktivne operacije svuda osim u razorenom gradu Marijupolju. Luka na Azovskom moru postala je žarište takozvane "specijalne operacije“ i nade osvajača u ishod koji bi mogao da Vladimiru Putinu donese pobjedu.
Mariupolj, koji je u potpunosti opkoljen ruskim snagama od 2. marta, prema Institutu za proučavanje rata, još nije u potpunosti zauzet uprkos žestokom granatiranju i bombardovanju. To ga čini simbolom tvrdoglavog, očajničkog otpora Ukrajine. Ukrajinske snage od početka nisu bile u stanju da pošalju pojačanje braniocima grada, jer bi to značilo više od 100 kilometara marša preko otvorenog terena. Dakle, odbrambene trupe — prvenstveno 36. brigada marinaca — vode najdugotrajniju, najkrvaviju i najbeznadežniju bitku u ratu. Ukrajinsko rukovodstvo priznaje da je njihova odlučnost možda primorala rusku invazijsku vojsku da prestane da pokušava da napadne iz svih pravaca i koncentriše se na ukrajinski džep na obali Azova.
"Herojski branioci Mariupolja odigrali su ogromnu ulogu u uništavanju neprijateljskih planova i jačanju naše odbrane. Zahvaljujući njihovoj posvećenosti i nadljudskoj hrabrosti, spašeno je na desetine hiljada života širom Ukrajine. Danas Mariupolj spašava Кijev, Dnjepar i Odesu. Ovo svi moraju da razumiju", napisao je ukrajinski ministar odbrane Aleksij Reznikov na Facebooku u ponedeljak.
Veliki značaj Mariupolja
Nije slučajno što se rat usredsredio na Mariupolj. Geografski položaj grada je, naravno, važan: bez kontrole nad najvećom lukom Ukrajine na Azovskom moru i njenom petom po veličini ukupno, Rusija ne može da stvori u potpunosti kopneni most između kontinentalne Rusije i poluostrva Кrim, pripojenog 2014. Iako je ukrajinsko ministarstvo odbrane saopštilo da su ruske snage djelimično stvorile kopneni koridor, situacija se mijenja iz minuta u minut. Ali značaj Mariupolja prevazilazi ono što se nalazi na mapi.
Putin grad vidi kao kolijevku ukrajinskog "neonacizma“, piše Bloomberg. U stvarnosti, on oličava promjene koje su se dogodile u Ukrajini, a posebno u istočnoj Ukrajini, od Majdanske revolucije 2014. Ove promjene su učinile Ukrajinu tako tvrdim orahom za Putina. Putinova najveća vojna greška bilo je ignorisanje tih promjena i pokretanje svog katastrofalnog napada kao da su dijelovi Ukrajine i dalje toliko proruski nastrojeni da uljeze pozdravljaju cvijećem.
Početkom 2014. Mariupolj je bio tipičan postsovjetski industrijski grad srednje veličine, kojim su dominirale dvije velike čeličane, obje pod kontrolom najbogatijeg oligarha u zemlji, Rinata Ahmetova, i luka koja je koristila za izvoz njihove proizvodnje. Podržana Ahmetovljevim političkim utjecajem i resursima, Partija regiona tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča je održala vlast. Stanovništvo, uključujući desetine hiljada azovskih Grka — potomaka osnivača pravoslavnih kršćana iz 18. stoljeća, koje je Rusija preselila sa još nezavisnog Кrima kojim upravljaju muslimani — uglavnom je govorilo ruski i nije imalo mnogo veze sa ukrajinskom nacionalnošću ili kulturom.
Ukratko, bio je to grad koji se lijepo uklapao u poluzvanične planove nekih zvaničnika Кremlja i etnonacionalističkih ideologa u Rusiji da stvore separatističku državu pod nazivom Novorosija u istočnoj i južnoj Ukrajini. Tokom haotičnog proljeća 2014. godine, rulja od hiljadu ljudi je lovila gradom ukrajinske nacionaliste navodno poslane sa zapada zemlje da ih suzbiju, zgradu gradskog vijeća zauzeli su pobunjenici koji su vijorili ruske zastave iz nje, a došlo je do pucnjave iza sjedište policije.
Izbjegao sudbinu okupiranih gradova u Donbasu
Postrevolucionarne ukrajinske vlasti bile su preslabe da brzo ponovo uspostave red, pa je to palo na lokalne neregulare, među kojima su neki ultranacionalisti sa otvoreno rasističkim stavovima i tetovažama svastike, da se bore protiv proruskih aktivista koji su nastojali da pripoje Mariupolj smaoproglašenoj Donjeckoj Narodnoj Republici. U Mariupolju je stvoren Azov, bataljon krajnje desnice koji se kasnije proširio na puk Nacionalne garde od 1.000 vojnika, koji je prvi put osjetio vojnu akciju.
Mariupolj je nekako izbjegao da ga zauzmu separatisti. Njihov tadašnji vojni vođa Igor Girkin, također poznat kao Strelkov, imao je u to vrijeme objašnjenje: ruske trupe koje zvanično nisu prisutne u Ukrajini, ali koje se bore zajedno sa pobunjenicima, dobile su naređenje iz Moskve da se povuku, rekao je on.
Početkom 2015. godine, dok je rat u istočnoj Ukrajini još bio u aktivnoj fazi, istočno predgrađe Mariupolja bilo je pod teškim granatiranjem od strane separatista, a na desetine civila je poginulo. To dovelo do toga da je grad na prvoj liniji fronta dugoročno. Ali kada je u Minsku dogovoreno primirje, koristi od ovog statusa počele su da se manifestuju. Sa najvećim gradom na istoku Ukrajine, Donjeckom, pod kontrolom separatista, Mariupolj je postao centar ukrajinskog dijela regiona, a administracije Petra Porošenka i Volodimira Zelenskog nastojale su da ga pretvore u primjer onoga što bi Donbas mogao da postane pod ukrajinskom vlašću.
Iako luka više nije mogla da radi punim kapacitetom zbog ruskih pomorskih blokada i oslabljenih trgovinskih veza sa Rusijom, čeličana je i dalje pružala stabilnu ekonomsku osnovu za grad kojim od 2015. godine upravlja gradonačelnik Vadim Bojčenko, bivši menadžer u Ahmetovljevom holdingu. Od 2014. godine, gradski budžet se više nego utrostručio u grivnama, što je povećanje od oko 10% u dolarima na 209 miliona dolara uprkos padu ukrajinskog BDP-a od otprilike 17%.
Uspon grada
Popularni ukrajinski putnički kanal na YouTubeu prošle godine stavio je Mariupolj na svoju listu prvih pet gradova u koje se treba preseliti. Oko 100.000 interno raseljenih lica iz DNR koju kontroliše Rusija preselilo se u grad, popunivši stanovništvo nakon višegodišnjih migracija i donoseći kreativne i preduzetničke ideje.
Кreativna energija izbjeglica i pragmatično upravljanje gradom promijenili su Mariupolj. Njegovi stanovnici su počeli da cijene ono što su imali, u poređenju sa onima koji su ostali u sivim zonama pod ruskom kontrolom, primorani da poštuju policijski sat, često nesposobni da nađu posao i osuđeni na ograničene izbore zabave i kulture. Čak i ako Ukrajina u cjelini nije bila uzor ekonomskog i životnog uspjeha u poređenju sa Rusijom, Mariupolj je daleko više napredovao u poređenju sa proruskim dijelom istočne Ukrajine.
Bojčenko je ponovo izabran sa oko 65 posto glasova 2020. godine, pobijedivši proruskog kandidata. Mariupolj je sada punopravni ukrajinski grad. Nije ni čudo što ruske osvajače nije dočekao raširenih ruku.
Zvanična ruska propagandna linija je, međutim, da "neonacistički bataljoni“ poput Azova drže stanovnike Mariupolja kao taoce i koriste ih kao "živi štit“. Azov, sa svojom napuhanom reputacijom i jakim prisustvom na društvenim mrežama, Putin i njegovi propagandisti su smatrali dokazom u prilog njihovoj ideji da je Ukrajini potrebna "denacifikacija“. Dok civili beže iz ruševina Mariupolja, ruski vojnici ih provjeravaju da li imaju tetovaže svastike, a preko granice su postavljeni filtracioni kampovi da bi uhvatili "neonaciste“ koji pokušavaju da se infiltriraju u Rusiju kao izbjeglice.
Međutim, više nije 2014. i dok se Azov još bori u Mariupolju, regularna ukrajinska vojska, a ne Nacionalna garda ili bilo koja vrsta nacionalističke milicije, snosi glavni teret odbrane. Nacionalisti nikada nisu bili dovoljno jaki ili brojni da drže kao taoce grad veličine Mariupolja. Umjesto toga, kao i ostatak Ukrajine, građani su odlučili da se ne pokore invaziji, iako je sasvim moguće da bi napravili drugačiji izbor 2014. godine, kada je Mariupolj stajao na ivici između ukrajinskog prozapadnog pokreta i "ruskog sveta” koji predstavljaju samoproglašene Narodne republike.
Odluka da se pruži otpor bila je smrtonosna za grad. Vjerovatno nikada neće biti vraćen u pređašnju veličinu. Ipak, otpor Mariupolja je istakao snagu riješenosti Ukrajinaca da ne daju svoju zemlju Putinu. Gledali su i samoproglašene Narodne Republike i Rusiju osam godina. Ono što su vidjeli za njih je bilo neprihvatljivo. Mnogi su radije izabrali da umru nego da im se nametne Putinova vladavina.
To je glavni razlog zašto je Putin izgubio rat u trenutku kada ga je započeo, bez obzira na to kakav će se preokret dešavati na ratištima.
