Željezna maksima rata je zamisliti šta vaš neprijatelj najviše želi da učinite, a ne da to učinite. Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu posustaje. Lagao je ruskom narodu kako bi to opravdao. Rekao im je da nije Ukrajina nego su NATO i zapad ti koji traže njihov poraz i njegovo svrgavanje. Zato ga moraju podržati u njegovoj borbi. U velikoj mjeri su to i učinili.
NATO je dosad bio skrupulozan u neigranju Putinove igre. Ostao je po strani od aktivne vojne podrške ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, kao i pojedine zemlje članice.
Uprkos svom ratnom plesu, jačanju odbrane i navijanje u zapadnim prijestolnicama, disciplina NATO-a je održana. Ovo je sukob između Rusije i njezina susjeda, čije je porijeklo duboko u historiji i nesigurnosti istočne Evrope, piše Guardian.
Ništa stoga ne može biti opasnije nego složiti se s Putinovim narativom, prihvatiti oživljavanje hladnoratovskog antagonizma između Rusije i zapada. Moralna i logistička podrška Kijevu je jedno, NATO avioni u zraku i čizme na zemlji su nešto drugo. Potonje bi dovelo do nepromišljene i moguće nekontrolirane eskalacije sukoba.
Tu na scenu stupa američki predsjednik, Joe Biden. Prošle sedmice stigao je u Evropu nabrijan ratobornom retorikom. U januaru je sugerirao da bi rusko napredovanje u Ukrajinu predstavljalo samo "manji upad". U martu poručuje američkim vojnicima u Poljskoj da će uskoro vidjeti hrabre Ukrajince kako prkose Rusiji "kad vi budete tamo". Amerika bi "odgovorila" na napad hemijskim oružjem na Ukrajinu. Biden je otišao i korak dalje, nazvavši Putina “mesarom”, onim koji “ne može ostati na vlasti”. Time je prekršio dugogodišnji protokol zapada zahtijevajući promjene režima u inozemstvu (osim kada ga je potaknula Amerika). Ove su primjedbe bile slične Bidenovoj "predanosti" prošlog oktobra da će Amerika "zaštititi Tajvan" u slučaju invazije Pekinga, što je glatko odbacivanje oprezne i dugogodišnje dvosmislenosti Washingtona o toj temi.
U svim tim slučajevima, Bijela kuća i State Department odmah su negirali da je Biden mislio ono što je rekao. Ali šteta je napravljena. Snimka njegove primjedbe je uznemirujuća. Ono što je isprva izgledalo kao narodni ad-lib, sugeriralo je da muškarac nije u potpunosti gospodar svog jezika, a kamoli njegove britkosti.
Moskva je prenosila Bidenovu agresivnu namjeru ruskom narodu. Francuska i Britanija smatrale su da moraju ponovno potvrditi svoj neangažman - što je neizbježno uplašilo Ukrajince. Delikatno jedinstvo NATO-a bilo je narušeno. Putin je željno prihvatio pojačanje svoje tvrdnje.
Odgovor na Bidenov govor veterana američkog diplomata Richarda Haassa bio je ozbiljan. "Činjenica da je bilo tako nesvakidašnje na neki način je pogoršala situaciju", rekao je, dok je to nagovještavalo koja su njegova prava uvjerenja. Također sugerira podjelu u pogledu američke administracije na sukob, s predsjednikom koji je već predan širem ratu. Dakle, izgledi su za glavne svjetske blokove moći koje predvode dvojica ljudi, obojica s prstima na nuklearnom gumbu, ali s očito nesigurnim držanjem stvarnosti. Upravo je to scenarij “ludila” koji su predvidjeli alarmistički stratezi borbe za vlast u 20. vijeku.
Ukrajinski rat očito je na prekretnici; na kraju svog početka, a možda čak i na početku njegova kraja. Ovo je trenutak maksimalne neizvjesnosti. Borbe na terenu uglavnom su u zastoju. Saveznici Ukrajine dali su gotovo onoliku logističku podršku koliko se usuđuju, izbjegavajući rizik od izravnog kontakta s Rusima. Oni znaju da bi sama perspektiva NATO trupa na bojnom polju potvrdila Putinov narativ. To bi riskiralo eskalaciju meta i oružja. Ukrajina bi postala krvoproliće, dok bi se Evropa suočila s pokretanjem savezničkih obaveza u stilu 1914.
Zelenski je do sada bio maestralan u mobilizaciji odbrane svoje nacije. Pokazao je ono što vojni analitičari nikada nisu razumjeli, ali je proizašlo iz nedavnih ratova: da se visokotehnološko oružje i zračna nadmoć ne mogu mjeriti s jednostavnim borcima, čak i amaterima, s ciljem u srcu i domovinom na kocki. Sada, međutim, Zelenskiy mora odigrati ništa manje majstorski. Mora pregovarati o kompromisima koji su neizbježni da ukrajinski gradovi ne budu potpuno uništeni, a Putinove oružane snage pristanu na povlačenje.
Čini se da su izjave iz Kijeva uoči ovosedmičnih mirovnih pregovora u Istanbulu svjesne ove realpolitike. U suštini, Zelenski predlaže povratak na sporazum Minsk 2 iz 2015. Time je potvrđena de facto odbojnost Rusije – sada pojačana – prema svakom napredovanju NATO-a prema njezinoj granici s Ukrajinom. Prihvatila je virtualnu "finlandizaciju" zemlje. Ali Minsk je također pristao na značajnu, ali neostvarenu autonomiju za regiju Donbas, čije bi odbijanje činilo da bi se rat pretvorio u totalni pakao.
Jasno je da će status ove autonomije biti ključan. Stare industrijske četvrti Donbasa posljednjih su godina bile izvor anarhije unutar Ukrajine. Takvo regionalno neslaganje uništilo je stabilnost polovice evropskih nacija tokom proteklih desetljeća – trenutno uključujući Španiju, Francusku i UK. Centralistički režimi ih mogu osuditi i tretirati separatizam kao arhaično prokletstvo. U Ukrajini nema ničeg jedinstvenog, ali danas dokazuje otrovnost centralizma kada se ostavi da se zagnoji.
Pronalaženje ustavnog puta prema autonomiji za ukrajinske regije Krim i Donbas mora biti ključ mira. Negdje u mutnim vodama decentralizirane vlasti, konfederalizma i “suverenosti-lite” leži nova budućnost za ovaj očajni kutak Evrope. Veći dio Donbasa već je osam godina bio autonoman od 2014. i određeno priznanje za to sigurno mora biti cijena mira. Popraviti njegovu granicu – i garantirati njeno prihvatanje – bit će izazovno. Posljednje što ovom diplomatskom čvoru treba jest da se nađe igračkom zapadne unutrašnje politike, piše Guardian.
Dva čelnika NATO-a, Biden i britanski Boris Johnson, populisti su neškolovani u umjetnosti diplomatije. Obojica se kod kuće suočavaju s izbornim neprijateljstvom. Obojica se šepure uz ukrajinsku granicu udarajući se u prsa u parodijama na Churchilov mačizam. Bombastičnost ne odvraća Putina, ali jača njegov egzistencijalni narativ i podiže globalni profil rata. To ga mora učiniti manje sklonim prihvatiti cijenu bilo kakvog ustupka u porazu.
Druga maksima rata je dopustiti svom neprijatelju most preko kojeg se može povući. Taj most je jedan od ustavnih kompromisa u Donbasu. Prihvatanje je da je ovo spor Ukrajine s Putinom, a ne Zapada s Rusijom. Radi šireg mira mora se tako i zadržati.
