Nema sumnje da je propovijed ruskog pravoslavnog patrijarha Kirila na Siropusnu nedjelju ili Nedjelju praštanja u martu dobila više pažnje nego propovijed bilo kojeg pravoslavnog klerika u zapadnim medijima već dugo vremena. Osim zastrašujuće apsurdnosti, vjerovatno je ova pažnja dobrim dijelom posljedica upotrebe retorike kulturalnog rata s kojom je zapadnjačka publika tako dobro upoznata i oko koje je bilo toliko strasti, za Religion Dispatches piše Katherine Kelaidis.
Stoga nije iznenađujuće da se prošlonedjeljnoj propovijedi, održanoj u impozantnoj i prijetećoj Katedrali oružanih snaga, posvećuje manje pozornosti, iako je ova propovijed nedvojbeno bila daleko opasnija i mogla bi pružiti kritički uvid u ono što slijedi za Rusiju, Ukrajinu i sve nas ostale.
Četvrta korizmena nedjelja posvećena je spomendanu sv. Ivana Klimaka (poznatog i kao sv. Ivan Ljestvičar) u istočnokršćanskoj tradiciji. Malo se zna o ovom ranom pustinjaku, osim da je on autor jednog od najvažnijih asketskih tekstova kršćanstva, Ljestava božanskog uspona. Podijeljena na trideset dijelova, ova rasprava zamišljena je kao vodič kroz kršćanski život, s temama od laži do sjećanja na smrt.
Patrijarh Kiril je tobože uzeo svetog Ivana Ljestvičara i njegov slavni tekst kao osnovu za svoju propovijed. I ako ćemo biti iskreni, prva polovica propovijedi bila je prilično benigna, ako ne i predvidljiva, standardna propovijed kršćanskog poslanika.
Propovijed na pola puta postala šokantna i opasna
Kiril je čak podsjetio svoju publiku da je "najveći i najsvetiji osjećaj koji je Bog dao čovjeku osjećaj ljubavi". Osjećaj koji, tragično, zvuči pomalo šokantno kad dolazi od ratnohuškačkog patrijarha.
Ali onda, otprilike na pola puta, propovijed je postala šokantna i opasna. Bilo je to otprilike u trenutku kada je priznao gdje stoji - u katedrali izgrađenoj ne toliko na slavu Božju, koliko na slavu ruske vojne moći.
Patrijarh je ovdje rekao da se došao obratiti vođama ruskih snaga, a preko njih i njihovim trupama. Podsjetio je okupljenu kongregaciju na omiljenu propagandnu tačku Vladimira Putina u ovom ratu - da se Rusija bori protiv fašizma u Ukrajini baš kao i u Drugom svjetskom ratu.
A onda je patrijarh, čiji se ured prije samo nekoliko vijekova (treptaj oka u sjećanju kršćanskog istoka) nalazio ne u Moskvi, već u Kijevu, ponudio verziju historiju koja Ukrajinu jednostavno briše s karte. Kiril krivi "razne sile" (vanjske sile, što vjerovatno uključuje Zapad) koje su se pojavile u srednjem vijeku za ono što on smatra lažnom podjelom između Rusije i Ukrajine. Zapravo, on čak i ne priznaje da postoje takvi ljudi kao što su Ukrajinci, nazivajući sve (uključujući vjerovatno i Bjeloruse) "svetim Rusima".
Opasna eskalacija retorika koja dolazi iz Moskovske patrijarhije i implicira proširenje ruske države
Ne obazirući se trenutačno na to koliko je historije patrijarha Kirila činjenično pogrešna, ova propovijed označava opasnu eskalaciju retorike koja dolazi iz Moskovske patrijarhije i implicira proširenje ruske države. Ovaj retorički napredak postaje još opasniji činjenicom da većina na Zapadu neće ni znati da se propovijed dogodila, a kamoli biti svjesna njezinih pogubnih implikacija.
Zapravo, u trenutku pisanja ovog teksta, čini se da nema nijednog lako dostupnog prevoda propovijedi na engleski na internetu, a isto tako niti jedan veći zapadni medij nije posvetio prostor propovijedi.
Razumljivo je zašto. Patrijarh Kiril ne koristi poznatu retoriku kulturalnih ratova, "gay parada ponosa" i zapadnjačke dekadencije. On govori u terminima opskurne historije kršćanskog istoka, historije uglavnom nepoznate na Zapadu. Ali nemojte se zavaravati; ono što on govori je izuzetno opasno, ističe Kelaidis.
Vrlo opasna kombinacija
Propovijed patrijarha Kirila na nedjelju svetog Ivana Klimaka odbija priznati razliku između ruske i ukrajinske kulture i identiteta te poriče pravo Ukrajine da postoji kao suverena nacija, kako historijski tako i u sadašnjosti. Nadalje, on legitimira postojeće nasilje kao nužno i čak, možda bi se moglo tvrditi, sveto.
Kako kaže patrijarh, podsjećajući na riječi Ivanova evanđelja, ruski vojnici "polažu živote za prijatelja". Upravo tako. Ukrajinci koje Rusi bombardiraju, pucaju u njih i ostavljaju ih mrtve kraj ceste su prijatelji. Baš kao što je Isus mislio o svojim učenicima. Ovo su riječi predanog nacionalista imperijalne sorte i čovjeka koji bez razmišljanja poznate riječi vjere koristi za šokantan učinak i nečuvenu svrhu.
Kao što smo već svi trebali znati, ovo je vrlo opasna kombinacija. Kada zanemarimo njegove riječi (i kada smo previše velikodušni u njihovoj interpretaciji), izdajemo one koje je on već povrijedio i praktički osiguravamo da u budućnosti može učiniti nešto još gore, piše Kelaidis.
