Ermin Sijamija, jedan je od naših najangažiranijih glumaca. Iako rijetko daje intervjue, za Raport je govorio o glumi, bh. sceni, katastrofalnom stanju u kinematografiji, odsustvu razumijevanja vlasti za kulturu i filmsku industriju, politici...
Zanimljiv proces sa Mustafom Nadarevićem
Sijamija je Akademiju scenskih umjetnosti završio 2002. godine u Sarajevu. Igrao je u mnogim predstavama, a samo neke od njih su: “Omer-paša Latas”, “Ptičice”, “Roberto Zucco”, “Luda lova”, “Tvrđava”, “Revizor”,”Višnjik”, “Kraljevo”, “Pobuna u Narodnom pozorištu”, “Legenda o Ali-paši”, “Rodoljupci”, “Prvi put s ocem na izbore”, “Ženidba”, “Priviđenja iz srebrenog vijeka”, “Mortal kombajn”, “Samoubica”, “Građanin plemić”, “Dvojica na mostu”, “Richard III”, “Ožalošćena porodica”…
U svojoj glumačkoj karijeri osvojio je veliki broj međunarodnih i domaćih nagrada, a bio je i na čelu Drame Narodnog pozorišta Sarajevo.
Na samom početku osvrnula bih se na Vašu prvu profesionalnu ulogu. Igrali ste u predstavi "Let iznad kukavičijeg gnijezda". Sjećate li se kako je to sve izgledalo i kako ste se osjećali tada?
Upravu ste, to je bila moja prva profesionalna predstava. Mustafa Nadarević je bio profesor meni i mojim kolegama sa klase. Nadarević je radio tu predstavu u Sarajevu i onda je odlučio da uzme nas sve sa klase. Naravno, u predstavi su igrale i starije kolege. Znam da je to bio jedan zanimljiv proces sa Mustafom, a radili smo u Domu policije. To su neke godine kada niste svjesni odgovornosti. Svi smo bili mladi i prepustili smo se u ruke ljudima koji su u tom momentu puno bolje radili posao, posebno jednom čarobnjaku teatra Mustafi Nadareviću. Kako je Nadarević govorio, mi smo tako radili i duboko mu vjerovali u to kroz šta nas vodi. Moram da kažem da smo bili sretni što smo imali priliku da to radimo. Tog osjećaja se sjećam i danas i to jako dobro.
Ukoliko se osvrnete na sami početak svoje karijere, jeste li razmišljali o uspjehu koji ćete ostvariti?
Iskren da budem, nikada nisam razmišljao o uspjehu. Mogu da kažem da sam uspješan, jer uistinu konstantno radim. Održavam se u svom poslu. U jednom momentu sam sebi sam rekao pred kraj studiranja na Akademiji scenskih umjetnosti da, ukoliko nakon diplomskog ispita ne napravim neke rezultate, vjerovatno se neću ni baviti ovim poslom. Iz vrlo prostog razloga. Dakle, mi smo mala sredina da bi se ovdje dugo čekao posao. Primjera radi, posve je drugačija situacija u SAD. Tamo su milioni glumaca koji čekaju posao na audicijima. Ovo je mala sredina, malo je pozorišta i malo se radi. Prosto, nisam se osjećao spremnim na to da ja dugo godina čekam na šansu.
Kada već govorimo o samom početku Vaše karijere, jeste li imali uzora?
Ne. Nisam imao uzora ni tokom studiranja, a nemam ga ni sada. Uživam u ljudima koji dobro rade svoj posao. Moram da kažem da sam kroz ovaj posao upoznao i nagledao se ljudi koje ne bije glas da su super zvijezde i super glumci, a odlično su radili svoj posao. Mislim da je uvijek pogrešno nekog deklarisati. Ne volim kada se nekom dijele etikete. Morate da znate da ima ljudi koji su tako potpuni anonimusi, a napravili su genijalne stvari. S druge strane, nije sve genijalno i nije sve dobro ni kod ljudi koji su stvarno super glumci. Također, i oni imaju periode i faze u umjetničkom životu kada su svjesni da stvari koje rade nisu dobre, ali nekako toliko su iskusni i potkovani da povuku i te loše stvari.
Igrali ste u regionalnim i inostranim produkcijama. Šta iz vlastitog iskustva možete reći da je, osim talenta, još važno za glumca?
Zdravlje. Da vam kažem, nije ni talenat toliko bitan. Naravno, po talentu vas biraju. Dakle, kroz sve ovo što sam radio i vidio u svom umjetničkom životu, osim talenta bitan je taj moment Božije nafake, neko kaže sreće i sudbine. Nagledao sam ljudi za koje nismo baš tvrdili da su veliki talenti, a kasnije su uspjeli da naprave neke velike stvari. Hvala Bogu da jesu. S druge strane, za neke koje smo tvrdili da su super talenti, jednostavno su nestali, nema ih nigdje. Nafaka ili Božija volja određuje gdje, šta i kako. Naravno, onda ide sve drugo, rad, trud, predanost, discipilina, poštovanje kolega, predanost projektu…
Bh. kinematografija je bolna tema
Postoji li neki film ili predstava u kojoj ste igrali da biste izdvojili kao nešto što ćete uvijek pamtiti?
Svakako da da. Recimo, film 'Remake', koji je inače moj prvi film, je nešto čemu se uvijek vraćam. Odličan mi je bio proces rada i film koji smo napravili sa Nerminom Hamzagićem, radi se o filmu 'Pun mjesec'. Film je izašao prije nekoliko godina. Prošao je neprimijećeno u javnosti, što je greška producenata. Među strukom je ocijenjen kao jedan od tri najbolja filma koja su snimljena poslije rata.
U pozorištu, koliko god radiš, uvijek se vraćaš nekim predstavama. Moja prva velika predstava 'Omer- paša Latas' također je nešto što se pamti. Radio sam tada sa bardovima bh. teatra. Potom, predstava 'Ptičice' koju smo radili, to je bio začetak novog mladog ansambla Narodnog pozorišta. Bila je hit predstava. Predstava koju smo radili na početku tog mog mandata, kada sam postao Umjetnički direktor, "Ženidba". Uvijek smo igrali pred punom salom. Lijepo je kada radiš predstavu prije 15 godina i onda sjedneš sa nekim ljudima i sjetiš se tih momenata. Te neke stvari ostaju.
Gdje je danas bh. kinematografija?
Katastrofalna je situacija po tom pitanju. Bolno pitanje, ali i bolna tema za nas koji se bavimo ovim poslom. Mada sam siguran da je bolna tema i za publiku koja ostaje uskraćena. Meni je drago kada ljudi kažu da je bila dobra serija "Viza za budućnost", ali opet, s druge strane, tužno je kada shvatite da spominju nešto što je bilo prije 15-20 godina. Dakle, ni nakon toliko godina nije bilo nešto što je slično i zanimljivo. Kada snimate jedan film godišnje, to nije kinematografija niti filmska industrija, to je samo pokušaj kinematografije. Strašno. Naša sreća je što postoje talantovani ljudi koji snime film i on dobije sve moguće nagrade. Jednom smo dobili Oscara, pa smo drugi put došli do Oscara.
Mada, moram da kažem da je i to drugi put meni bilo kao da smo dobili Oscara. Zamislite da još nema takvih ljudi, onda se ne bi ni pričalo o filmovima u BiH. Realna cifra koja bi trebala da se izdvoji za snimanje filmova je 10 miliona. Međutim, tu se radi i o nekim drugim stvarima koje ljudi koji vode ovu zemlju i kanton ne razumiju. Radi se o tome da snimiti film nije privilegija samo nas koji se bavimo time, moraju da znaju da je to industrija od koje se živi. Da ne govorim koliko bi se vraćalo od ugostiteljstva, od hotelijerstva, turizma…
Televizija Kantona Sarajevo služi da, kako koja vlast dolazi, promoviše čelnike te vlasti. Nema veze o kojoj je vlasti riječ. Svaka vlast isto koristi. Umjesto da naprave televiziju koja će proizvoditi pet do šest serija godišnje, to znači napraviti je vrhunski profesionalnu. Snimanje serije je TV industrija i to je grana privrede. Time ne treba da se bavi Ministarstvo kulture, nego Ministarstvo privrede. Tužno je što mi ne vidimo priliku ni u čemu.
Za razliku od BiH, Srbija ima dobro razvijenu kinematografiju. U Sarajevu je veliku pažnju izazvao film "Južni vetar". Prikazivao u skoro istom periodu kao i film "Quo vadis, Aida", sa kojim je bilo problema sa prikazivanjem u našim kinima.
'Južni vjetar' je jedan katastrofa film i onda vi napravite promociju jednog takvog srbijanskog dno dna miljea u kojem kao sarajevska mladost uživa. Uzori su im neki osobe sa dna životne ljestvice srpskog kriminala. Vidio sam na premijeri i neku kulturnu elitu. Meni je užasno da ulažemo u promociju takvih filmova. S druge strane, do producenta je hoće li se 'Quo vadis, Aida' prikazivati u stotinu kina ili u jednom. To je do njih. Na kraju krajeva, tu mi ne možemo ništa. To su privatna kina, gdje vlasnici gledaju samo svoj interes.
Kada snimate jedan film godišnje, to nije kinematografija niti filmska industrija, to je samo pokušaj kinematografije. Strašno
Imam osjećaj da su svi ušli u politiku
Da li pratite političku situaciju u našoj zemlji? Živimo pod tenzijama, blokadama, prijetnjama otcjepljenjem...
Pratim politiku, nažalost. Moram da kažem da je meni sve to postalo toliko odvratno i pokušavam da se sakrijem od toga. Atmosfera iz političkog života se prenosi i na čovjeka, tu negativu svi moraju da osjete. Situacija je već godinama užasna i dostiže svoj vrhunac. Teško je odvojiti politiku od normalnog i privatnog života. Imam osjećaj da su svi ušli u politiku. Ne postoji niko više ko je apolitičan. Šta god izjavite, vežu vam izjavu za politiku. Stranke se ponašaju kao da su kriminogene organizacije, a ne političke organizacije koje treba da su u službi naroda. Za mene su svi isti. Poprilično mi se gade svi i ne mislim da niko od njih radi za dobro naroda. Svi u politici lažu, petljaju i hoće da kradu. Bez izuzetka. Mada, moram da kažem ima dobrih pojedinaca.
Kako se borite sa negativnim komenatrima kojih je zasigurno bilo kroz karijeru?
Ja sam takav čovjek da previše ne zazirem negativne komentare. Svako ima pravo na svoje mišljenje. Kao javna ličnost izložen sam komentarima, kao i svi drugi ljudi. Ima svako pravo da kaže i da sam sjajan i da sam katastrofalan. Svakako, zavisi koliko cijenim neku osobu, uzet ću da vidim koliko je nešto zaista loše i koliko mogu to da popravim. Mada, iskreno da vam kažem, što sam stariji, sve mi je manje bitno šta kažu.
Imate li neke zanimljive projekte u budućnosti?
Trenutno nema ništa novo. Imaju neke predstave koje trebamo raditi u Narodnom pozorištu. Što se tiče snimanja serija, filmova, za sada nema ništa. Nemam šta ni sakriti niti otkriti.
