Kada je njemački kancelar Olaf Scholz prošle sedmice otputovao u Beograd, ponovio je da se Srbija, kao zemlja kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji, mora pridržavati režima sankcija koji je blok uveo protiv Rusije zbog njenog rata u Ukrajini.
Samo dvije evropske zemlje tek trebaju uvesti značajne sankcije Kremlju: Bjelorusija i Srbija. A srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čija je zemlja upravo u maju potpisala novi trogodišnji ugovor s Gazpromom, odbio je kancelarkine zahtjeve, ostajući nepokolebljivi u svom odbijanju da poduzme akciju protiv Moskve, piše Politico.
Ovaj trajni zastoj između Bruxellesa i Beograda sada je doveo do poziva za prekid dugotrajnog procesa pridruživanja Srbije. A ako bi se to dogodilo, Srbija bi zaslužila malo suosjećanja — moralni argument za sankcije je neosporan. Sporno je, međutim, koliku štetu će srbijanske sankcije vjerovatno nanijeti Putinovom ratnom stroju i šta tačno EU može dobiti guranjem ovog pitanja.
Lako je osporiti da EU ne treba Srbiju za uvođenje sankcija. Sveukupno gledano, značaj Srbije za rusku ekonomiju je zanemariv, a zaustavljanje kupnje ne bi bilo ništa više od simbolične geste koja bi više povrijedila Beograd nego Moskvu.
U 2020. ukupni prihodi Rusije od izvoza procjenjuju se na 330 milijardi dolara. Njen glavni izvoz u Srbiju je plin, koji je Rusiji te godine zaradio 343 miliona dolara - to je samo 0,1 posto njene ukupne zarade.
Međutim, iako je pozicija vlade možda nemoralna, logična je. Srbija gotovo u potpunosti energetski ovisi o Rusiji, a iako je njena ekonomija čvrsto orijentirana na EU, njeno funkcioniranje oslanja se na ruska fosilna goriva. Nedavno istraživanje također pokazuje da se 82,1 posto Srba protivi sankcijama. Dakle, ne samo da bi Vučićeva vlada naljutila svoje biračko tijelo, nego bi ogromne cijene goriva mogle izazvati i pustoš po njihov životni standard.
Uz to, Srbija se oslanja na podršku Moskve u blokiranju međunarodnog priznanja nezavisnosti Kosova, što je jedno od najspornijih pitanja u srpskoj politici - na isti način na koji je rasprava o članstvu u EU zatrovala britansku politiku desetljećima prije Brexita.
Srbija je često prikazana kao instinktivno rusofilska nacija, ali pitanje Kosova u konačnici je daleko veći pokretač antizapadnog raspoloženja u zemlji od bilo kojeg drugog faktora. I strahujući da bi uvođenjem sankcija mogli izgubiti podršku Rusije, mnogi ne misle da se isplati riskirati. Zapravo, većina bi radije ostala nesvrstana, kao u doba vrhunca Jugoslavije.
S tim u vezi, nedavna studija beogradske agencije za ispitivanje javnog mnijenja Demostat pokazala je da samo 21 posto birača vjeruje da bi Srbija trebala podržati Rusiju u ukrajinskoj krizi, dok 50 posto podržava nesvrstanost, bez obzira na cijenu.
Za Bruxelles, ovdje je neugodna istina da jednostavno nema dovoljno veliku mrkvu koju bi mogao ponuditi Srbiji da promijeni svoju poziciju. Samo 5,1 posto birača spremno je prihvatiti nezavisnost Kosova u zamjenu za članstvo u EU - što je, prema anketama Ipsosa, nešto što ionako želi samo manjina Srba. Vučićeva vlada toga je itekako svjesna i opravdano bi se bojala domaće političke reakcije više nego bilo kakve potencijalne odmazde EU.
Nadalje, Vučić mora razmotriti i rizik od revolta unutar svoje stranke. Prema riječima političkog analitičara Dragomira Anđelkovića, predsjednik “može učinkovito kontrolirati vrh stranke jer ti ljudi imaju određene interese i često će se prilagođavati tim interesima i [Vučićevoj] volji, ali niže razine nije lako kontrolirati”. Dodajući kako to "sigurno ne bi bilo dobro za stabilnost srpskog društva i utjecalo bi na opstanak vlade".
A nestabilnost u Srbiji ne bi bila loša samo za Vučića, bila bi loša i za EU.
Srbijanski predsjednik često je izložen kritikama zbog svoje nedemokratske vladavine, za koju njegovi protivnici tvrde da je aktivno omogućuje EU. Tvrde da je Bruxelles zamijenio demokratiju za “stabilokratiju” u Srbiji, zatvarajući oči pred autoritarnošću vođe jer on, u najmanju ruku, nije pokazao apetit za povratak oružanom sukobu na Balkanu, te djeluje kao sigurnosna garancija u historijski nestabilnoj regiji.
Naprednjaci u Srbiji i diljem Evrope mogli bi se rugati ovom opravdanju, ali ostaje činjenica da ima mnogo gorih opcija od Vučića, a nema izvedivih alternativa. Proruske stranke s njegove desne strane osvojile su 16 mjesta više od umjerene opozicije u Srbiji na izborima u aprilu. A ako ćemo prihvatiti da je politika umjetnost mogućeg, onda je Vučić očito najpro-EU opcija u Srbiji koja je zapravo birana, piše Politico.
To ne znači da bi Bruxelles trebao pasivno prihvatiti nerad Beograda.
EU je dugoročno primarni izvor razvojne pomoći Srbije, ali zauzvrat dobija vrlo malo zahvalnosti i bilo bi opravdano smanjiti ekonomsku podršku koju nudi. To bi također moglo konačno prekinuti beskrajni proces pridruživanja Srbije. S obzirom na to da je javno mnijenje prema bloku već tako mlako, vjerovatno nema šta za izgubiti, a neki bi Srbi čak poštivali donošenje takve odluke.
Srpsko biračko tijelo nije zaslijepljeno. Vidi se vrlo očigledan zamor od proširenja unutar bloka, a malo ko vjeruje da u cijeloj EU postoji ikakva istinska želja da se njihova zemlja pridruži klubu. Ali ono što je također očito je da, sa svojom narušenom demokratijom, slabom ekonomijom i raširenom korupcijom, Srbija nije ni blizu spremna za članstvo u EU - i možda nikada neće biti.
Umjesto da se držimo neuspjelog plana, prijeko su potrebne nove ideje. Nedavni prijedlozi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za novu "evropsku političku zajednicu" mogli bi biti dobra polazna tačka. Ne samo da bi to moglo približiti Ujedinjeno Kraljevstvo i Ukrajinu bloku, već bi polovično rješenje bilo prikladnije za nacije poput Srbije koje nisu pogodne za trenutni model EU.
Prijedlog je možda tanak u detaljima, ali je već realniji od postojećeg plana.
