Želimo da se nađu kosti naših najbližih, krajnje je vrijeme da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine preuzme svoj dio odgovornosti i počne raditi svoj posao, poručeno je u četvrtak sa mirnog protesta ispred zgrade Tužilaštva BiH u Sarajevu na kojem su se okupile porodice žrtava zločina nad hadžičkim logorašima u logoru kasarna “Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici.
Udruženje logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95“ Hadžići u saradnji sa Udruženjem za traženje zarobljenih i nestalih općine Hadžići danas je održalo jednosatni mirni protest na kojem je izraženo nezadovoljstvo radom Tužilaštva Bosne i Hercegovine po pitanju procesuiranja počinitelja krivičnih djela ratnih zločina nad logorašima i građanima Hadžića.
Nekoliko desetina članova porodica žrtava i preživjelih logoraša iz Hadžića istaknuli su danas fotografije svojih najbližih za kojima tragaju već 30 godina. Među njima i Zlata Krajina, čiji je brat Ćamil Ismić, tada 32-godišnjak, jedan od 46 odvedenih Hadžićana. Kazala je kako je lošeg zdravstveno stanja, ali je morala danas biti tu.
“Moja želja je da se nađu i da se osudi zločin. Nije mi bitno ko je učinio. Nisam dobro ali sam danas morala da dođem. Ne želim da ovo bude uzalud. Samo želim da se nađu dok smo još živi, da se nađu njihove kosti i da se ukopaju. Ovo traje već 30 godina, neki roditelji su umrli. Meni je 64 godine, možda neću dočekati, ali bi željela da ukopam svoga brata”, poručila je Krajina.
Ifeta Hrnjić i danas, 30 godina kasnije, traga za bratom, njegovom suprugom i kćerkom. U suzama govori kako je kompletna njena porodica uništena.
“Tragam za bratom, njegovom suprugom i kćerkom. On je odveden od kuće zajedno sa sinom, sina su kasnije razmijenili iz Lukavice. Maltretiran je i jedva preživio. A one (majka i kćerka, op.a.) su pošle preko Igmana da pređu, nikada nisu nađene. Moja jedina želja je da ih nađu, da ih ukopaju i da znamo gdje su im kosti. Želim da se nađu dok sam živa, meni je 80 godina”, kazala je Hrnjić.
Nenad Krvavac je kao 38-godišnjak zatočen najprije u “Sportskoj dvorani Hadžići”, a potom odveden u logor kasarnu “Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici.
”Bio sam u logoru osam mjeseci i 19 dana. Tukli su me samo što sam musliman, a imam srpsko ime. Bilo je tortura svakakvih, kopali smo tranšee, tukli su nas svaki dan, jedva sam preživio”, u suzama govori Krvavac.
Tužilaštvo nema sluha ili neće
Senahid Stupar, bivši logoraš iz Hadžića i predsjednik Skupštine Udruženja “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95“, kazao je kako su danas 30 godina od zločina došli da napomenu “gospodu iz Tužilaštva” da se procesuira “slučaj Lukavica”.
“Mi smo se obraćali Tužilaštvu, ali nažalost Tužilaštvo nema sluha ili neće. Jednostavno je neshvatljivo da nakon 30 godina, jer nije malo 46 ljudi je na zvjerski način odvojeno, oni su maltretirani, i do danas o njima ne znamo ništa. Mi tražimo samo da ih na dostojanstven način sahranimo, klanjamo dženazu i da im sutra možemo proučiti Fatihu”, rekao je Stupar.
Zalog za pravičnu Bosnu i Hercegovinu
Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša u BiH, kazao je kako su prije dva mjeseca imali sastanak sa v. d. glavnog tužioca BiH Milankom Kajganićem, kojem je prisustvovalo 20-ak različitih organizacija sa područja BiH. Tada im je obećano da će efikasnost Tužilaštva BiH biti dosta kvalitetnija i na većem nivou nego za vrijeme mandata njegove prethodnice Gordane Tadić.
Prema Omerovićevim riječima prošla su dva mjeseca od sastanka, a ovaj slučaj, kao ni drugi sa područja BiH nisu privedeni kraju ili ne ide u dobrom pravcu.
“Mi smo se odlučili na ovaj potez. Tražimo vrlo jednostavne stvari, a to je da se postupa u skladu sa evidentnim dokazima koji su dostupni Tužilaštvu BiH. Savez logoraša u BiH stoji na raspolaganju 24 sata dnevno, a sve u cilju da bi se utvrdila istina”, poručio je Omerović, te dodao:
“Tražimo samo da se u skladu sa onim što je obećano, u skladu sa i dunjalučkom i univerzalnom pravdom sankcionišu svi oni koji su počinili ove i slične stvari na području Bosne i Hercegovine. To je direktan zalog ne samo za ispunjene želja koje su jedine preostale ovim ljudima, nego isto tako direktan zalog za jednu pravičnu Bosnu i Hercegovinu. Bez njihovog kvalitetnog udjela i rada Tužilaštva BiH nemoguće je izgraditi zdrave temelje. Krajnje je vrijeme da Tužilaštvo BiH preuzme svoj dio odgovornosti. Ukoliko neće da rade neka kažu, neka ostave, naći će se ljudi koji će se boriti za pravdu i izgraditi sretno društvo za sve narode u Bosni i Hercegovini.”
Prije tačno 30 godina, 22. juna 1992. godine iz logora “Sportska dvorana Hadžići“ i “Garaža općine Hadžići“, formiranih tokom maja 1992. od strane srpskih vojnih i policijskih snaga tzv. Srpske općine Hadžići, planski i organizovano izvršeno je premještanje blizu 300 protupravno lišenih slobode, hadžićkih logoraša, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u logor kasarna “Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici. Iz pomenutog logora u noći 23. na 24. juni 1992. godine na očigled ostalih logoraša imenom i prezimenom izdvojeno je 46 Hadžićana i premješteno u drugu prostoriju u kojoj su isti tokom cijele noći mučeni i premlaćivani, a potom odvedeni u nepoznatom pravcu, te im se od tada izgubio svaki trag, a njihovi posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Za pomenuti zločin niko nije procesuiran.
Današnji protest bio je i svojevrstan apel na institucije Tužilaštva BiH, posebno na Odjel I (Posebni odjel za ratne zločine), da poduzmu odgovarajuće mjere kada je pitanju ovaj zločin.
