Kad je Viktor Orban nedavno otkrio spomenik historijskoj velikoj Ugarskoj, koja je prestala postojati prije točno jednog stoljeća, hrvatski političari i mediji počeli su voditi verbalni rat oko toga je li mađarski premijer ekspanzionist.
No, niko se nije sjetio reći da je Hrvatska 800 godina bila saveznik Orbanove historijske Ugarske, koja nije bila balkanska maštarija kao velika Srbija, nego ozbiljna srednjoevropska država. Niko se, također, nije sjetio neobične činjenice da je 1914. Gavrilo Princip beogradskim metkom, privremeno, spasio istu tu historijsku Ugarsku.
Historijsko Ugarsko Kraljevstvo obuhvaćalo je Slovačku, mali dio današnje Ukrajine, zapad današnje Rumunije, Vojvodinu te današnju hrvatsku Baranju. Što se Hrvatske tiče, historijska Ugarska je, pojednostavljeno rečeno, bila "dva u jedan", tvorba koja je obuhvaćala dva kraljevstva, Hrvatsku i Ugarsku. Ovaj nas je savez jedno vrijeme povezivao s Baltikom, Italijom, ali i Balkanom, kuda se u XIV. stoljeću protezao utjecaj kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji je, usput rečeno, bio oženjen bosanskom princezom Elizabetom.
Ovaj savez se suprotstavio strašnim Osmanlijama, ali se u više navrata bunio protiv centralizma austrijskih Habsburgovaca. Njegov "proizvod" bio je slavni hrvatski junak Nikola Šubić Zrinski i poznati hrvatski zavjerenici Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski.
U XIX. stoljeću ovaj je savez postao vrlo neravnopravan pa je nagodbenim ustavnim zakonima iz 1867. i 1868. Hrvatska, iako nominalno suverena i jedinstvena država, ostala podijeljena između Beča i Budimpešte. Iz tog vremena u hrvatskoj političkoj svijesti preživjela je tzv. Riječka krpica, vrlo gruba ustavna krivotvorina kojom je uprava grada i luke Rijeke dana u ruke vlade u Budimpešti. Preživio je i izraz mađaroni za političare koji su, pod krinkom političke umjerenosti i političke stabilnosti, služili interesima šovinističke mađarske elite. Ostao je zapamćen i ban Khuen Hedervary koji je korupcijom, političkim progonima, ali i potiskivanjem građanskih sloboda, Hrvatsku htio pretvoriti u privjesak Mađarske.
Zbog ovakvog stanja stvari, u Hrvatskoj je vrlo veliki odjek imala tajna revolucionarno-teroristička propaganda beogradske vlade, koja je, trošeći 300 hiljada tadašnjih dinara godišnje, uspjela dobar dio Hrvata uvjeriti da su velika Srbija i Jugoslavija isto i da im je to jedini spas od tuđinskog ugnjetavanja.
Jedan od izdanaka te propagande, siromašni i boležljivi seljački sin iz Bosne i Hercegovine Gavrilo Princip je, nehotično, spriječio uništenje historijske Ugarske, koje je htio provesti austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand.
Ferdinandovi planovi
Ovaj vrlo neomiljeni i prgavi čovjek, koji je u privatnom životu bio nježan muž i otac, namjeravao je milom ili silom obuzdati mađarsku šovinističku elitu. Njegove je planove najbolje sažeo legendarni italijanski novinski urednik Luigi Albertini, čija je globalno poznata knjiga o uzrocima Prvog svjetskog rata nedostupna u Hrvatskoj.
Naime, Franz Ferdinad je namjeravao izmijeniti austrougarske ustavne zakone te stvoriti srednjoevropsku federaciju po uzoru na Švicarsku. Ta se federacija trebala sastojati od petnaestak saveznih država koje bi povezivao car, vlada i vrlo maleni središnji parlament u Beču. U drugoj varijanti, planirao je trijalizam, odnosno pored Austrije i smanjene Ugarske stvoriti treću saveznu jedinicu koja je, po jednoj varijanti, trebala obuhvaćati Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, za koje je, gledajući zemljovid monarhije, Franz Ferdinand rekao: "Ove zemlje pripadaju zajedno."
Ovu zamisao, zbog prijestolonasljednikova strogog katolicizma i činjenice da su Hrvati smatrani pouzdanim katoličkim stupom Habsburške Monarhije, jedan je američki historičar u najnovije vrijeme opisao kao "veliku Hrvatsku, rimokatoličku superdržavu". Ovakva velika Hrvatska je, prema mišljenju poznate hrvatske historičarke Mirjane Gross, trebala biti produžena ruka bečkog centralizma i imperijalizma. Da bi ostvario te svoje zamisli, Franz Ferdinad se morao suočiti s nepopustljivom mađarskom elitom.
Kad su ga savjetnici upozorili da su Mađari spremni oružjem braniti svoju historijsku Ugarsku, Franz je odgovorio: "Vrlo dobro. Mađarsku ćemo opet morati osvojiti vrškom mača", aludirajući na rat iz 1848. i 1849., kada je hrvatski ban Josip Jelačić stekao slavu kao spasitelj Austrijskog Carstva. Osim oružjem, Franz Ferdinad je Ugarsku namjeravao uništiti i demokratijom, odnosno uvođenjem općeg prava glasa, čime bi potlačenim narodima Ugarske omogućio da slome političku prevlast mađarske elite. Iz njegove perspektive tu su elitu činili jezičavi mađarski političari koji su zbog svoga plemićkog i tradicionalističkog držanja izgledali kao "strašila s velikim brčinama".
Zbog uvjerenja da se najprije treba obračunati s Mađarima, Franz nije previše mario za Balkan i Srbiju, koju je, prilično svisoka, smatrao "zemljom šljivara, stočara i lopova". Osim toga, htio je sačuvati dobre odnose s beogradskom zaštitnicom Rusijom, za koju je Balkan bio posredni strateški izlaz na Sredozemlje. Zato je vrlo ironično to što ga je, metkom iz beogradskog revolvera, Gavrilo Princip spriječio da uništi Ugarsku. Još je ironičnije što je njegova smrt vladi u Beču poslužila kao izgovor za vojni obračun sa Srbijom.
Beogradski metak
Prema sjećanjima jednog bosanskog srpskog mladića, koji je kasnije postao historičar, negdje iza 10.30 ujutro 28. jula 1914. Gavrilo Princip je revolverom koji je dobio od vladinih četničkih gerilaca u Beogradu, s udaljenosti od dva do tri metra, prostrijelio Franza Ferdinanda kroz vratnu arteriju.
Nakon atentata Princip je, namjeravajući izvršiti samoubojstvo, revolver okrenuo prema sebi. No, policajci su ga odmah uhapsili i vukli ulicom prema zgradi zvanoj Beledija, u kojoj su bili smješteni policijska stanica i Okružni sud.
Ironijom historije, smrt Franza Ferdinanda, koji nije htio trošiti vrijeme na rat na Balkanu, bečkom je vrhu poslužila kao vjerodostojan povod za rat protiv Srbije, koji se u roku od sedmicu pretvorio u opći evropski rat, danas poznat pod imenom Prvi svjetski rat i koji je donio bolnu i ponižavajuću smrt Orbanove historijske Ugarske.
Koliko je ta smrt za Mađare zaista bila bolna i ponižavajuća, svjedoče riječi koje je jedan francuski general u novembru 1918. u Beogradu rekao tadašnjem mađarskom premijeru Mihaelu Károlyju: "Poznajem vašu hiatoriju. U vašoj zemlji ste ugnjetavali one koji nisu Mađari. Sad imate Čehe, Slovake, Rumunje i Jugoslavene za neprijatelje. Ja ove narode držim u šaci i dovoljno je da im dadem znak, oni će vas uništiti."
Nepune dvije godine kasnije, 4. juna 1920., mirovnim ugovorom potpisanim u pariškom dvorcu Trianon službeno je prestala postojati historijska Ugarska.
Zato, iako je potpisnik ovih redova vrlo svjestan da je mađarska elita u XIX. stoljeću nastojala iskorijeniti, ustavom zagarantiranz, hrvatsku državnost, svjestan je i zajedničkog, srednjoevropskog nasljeđa historijske Ugarske.
U tom je smislu Orbanov plač za slavom historijske Ugarske emocionalna stvar bivše saveznice od kojeg nije korisno raditi političku kontroverzu. Tako uostalom misle Slovaci koji su u XIX. stoljeću jako stradali od mađarskih progona i koji su Orbanove suze za povijesnom Ugarskom prešutjeli. Čak štaviše, kako piše na službenoj internetskoj stranici vlade Republike Slovačke, slovački premijer Matovič je 12. juna 2020., tokom posjete Budimpešti, izjavio: "Mađari nisu samo naši bliski susjedi, nego i bliski prijatelji."
