Prema jučerašnjim navodima američkog Instituta za ratne studije (ISW), za koja tvrdi kako su „početna“ i „nepotvrđena“, Iran bi mogao isporučiti prvu seriju svojih bespilotnih letjelica (dronova) u Rusiju – za testiranje na terenu, piše Geopolitika.
Naravno, nije teško zaključiti kako se „teren“ odnosi na bojišnice u Ukrajini, gdje se već dugo na isti način „testiraju“ i čuvene turske bespilotne letjelice Bayraktar, ali na strani ukrajinske vojske. One iste dronove, koji su u početnoj fazi ukrajinskog ratnog sukoba zadali velike probleme ruskoj vojsci.
Ovdje je zanimljivo kazati kako su ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan nedavno razgovarali i o mogućnosti zajedničkog ulaganja u proizvodnju turskih dronova, u što bi bili uključeni i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), o čemu su prije desetak dana izvijestili turski mediji. Hoće li ova tema biti ponovo na stolu i tokom skorog dolaska turskog predsjednika Erdogana u Soči, na novi razgovor s Putinom (o regionalnim i globalnim problemima, kao i bilateralnim odnosima) još je nepoznato, ali sigurno nije isključeno. Ankara, naime, itekako nastoji plasirati ne samo ovaj svoj već široko popularni ubojiti dron na što je moguće više adresa, već i drugu vojnu opremu – za što su joj potrebni kako novi proizvodni kapaciteti, tako i financijska sredstva, ali prije svega tehnologija. Uostalom, sve je u sferi vojne tehnologije najprije biznis.
Ali vratimo se glavnoj vijesti.
Američka obavještajna služba otvorenog tipa (OSINT) objavila je na Twitteru, pozivajući se na neslužbene iranske izvore, kako je Iran poslao seriju bespilotnih letjelica u Rusiju, zajedno s iranskim pilotima i tehničarima koji će se obučavati za korištenje i popravak ruskih aviona Su-35.
Iako ISW ne može neovisno potvrditi ovu OSINT-ovu tvrdnju, ona je u skladu s nedavnim izvješćima da Teheran i Moskva ostvaruju veću saradnju u zrakoplovstvu kako bi zaobišli međunarodne sankcije protiv njihovih zemalja i podržali ruske vojne operacije u Ukrajini.
Ako je ta vijest tačna, ona sugerira da bi Iran mogao dobiti ruske zrakoplove Su-35 u zamjenu za svoje bespilotne letjelice, što je moglo biti dio sporazuma koji su Moskva i Teheran potpisali 26. jula ove godine. Njime se predviđa da će Iran povećati broj putničkih letova za Rusiju i dodatno popraviti ruske avione. Teheran bi mogao pokušati iskoristiti ovaj sporazum kako bi olakšao nabavu ruskih borbenih aviona, navodi ISW.
Prema podacima, kojima raspolaže Geopolitika News, spomenuti sporazumi uključuje izvoz dijelova i opreme za avione u Rusku Federaciju i pružanje tehničke podrške iz Islamske Republike. Navodno će dnevni broj letova između Moskve i Teherana iznositi čak 35.
Manje je poznato kako je Iran, usprkos višedesetljetnim snažnim zapadnim sankcijama (od islamske revolucije 1979.) uspio ne samo očuvati, već i razviti svoj industrijski i naučni potencijal na zavidnu razinu. Iransko stanovništvo je izrazito dobro obrazovano i o tome svjedoče brojna dostignuća njihovih naučnika u svijetu. Zato nije nikakvo čudo da je i u takvim – oštrim sankcijskim uvjetima, Teheran uspio razviti i svoju nuklearnu tehnologiju (uz određeni suport, prije svega Rusije, kroz izgradnju tamošnje prve nuklearke) od koje sad strahuju njegovi susjedi (prije svega) Izrael.
Izrael, također, najviše strahuje upravo od spomenutih iranskih udarnih i izviđačkih (obavještajnih) dronova koji su se izvrsnima pokazali na sirijskim bojišnicama tokom tamošnjeg građanskog rata.
Zapravo – Iran je očuvao sve one pozitivne vrijednosti drevnog Perzijskog carstva čiji je neposredni nasljednik, prije svega ulaganje u obrazovanje stanovništva, tehnološki napredak i političku filozofiju na kojoj se temelji njegova uspješna diplomatija. To mu je i omogućilo da se brzo prilagodi i da gotovo pola vijeka ne samo izdrži stroge ekonomske sankcije i političke i vojne pritiske, već da si osigura i razvoj društva. Na industrijski potencijal, kojim Iran raspolaže, već dugo zavidno gledaju i njegovi bogati arapski prekozaljevski susjedi, koji su svoje blagostanje desetljećima temeljili isključivo na izvozu nafte, a kasnije i na uslužnim djelatnostima (poput turizma), zanemarujući pritom industrijski razvoj što im se sada pokazuje kao veliki hendikep i što nastoje nadoknaditi novim dugoročnim strateškim koncepcijama koji uključuju diverzifikaciju ekonomije. Oni su, za razliku od Irana, i posve ovisni o uvozu oružja jer nemaju svoju vojnu proizvodnju, ili je ona vrlo ograničena.
Ali vratimo s opet glavnoj temi. Rusija, Iran i Indija aktivno rade na jačanju takozvanog Južnog prometnog koridora (ITC), kojim bi se roba iz Južne Azije (prije svega Indije) brže i sigurnije plasirala prema Evropi, koristeći prije svega željeznički transport preko Irana. Osim toga, korist od njega, kako smatraju Moskva i Teheran, imat će i susjedne arapske zemlje.
U tu svrhu, Indija već godinama ulaže velika sredstva u razvoj najjužnije iranske luke Chabahar, smještene u Omanskom zaljevu, na koju je dobila koncesiju.
Luka je djelomično namijenjena i za pružanje alternative za trgovinu između Indije i Afganistana jer je 800 kilometara bliža granici Afganistana nego pakistanska luka Karachi. Osim toga, složeni odnosi između Indije i njenog zapadnog susjeda Pakistana, potaknuli su New Delhi na bližu saradnju s Iranom, koji je, osim toga, i jedan od najvećih izvoznika nafte za Indiju.
Sve ovo jasno ukazuje koliko je složena globalna geopolitička slika današnjice, da se odvijaju kompleksni procesi u kojima svatko traži svoje novo, još povoljnije „mjesto pod suncem“, i da, zapravo, više ništa nije kao što je donedavno bilo – i što je nepovratni proces.
Savezništva i partnerstva se sklapaju i razvrgavaju od pamtivijeka, a konstanta su bili i ostali jedino nacionalni interesi. Osim, naravno, kod zemalja-vazala, koje su, valjda, predodređene za takvu ulogu – najvećim dijelom zbog tradicionalnog kukavičluka njihovih elita (po onoj čuvenoj „ne bum se štel mešat“), ali ništa manje i zbog njihovih partikularnih interesa koji previše ne mare za sudbinu svojih naroda i građana. Njihova je sudbina, kao samostalnih državno-pravnih subjekata u budućem svijetu nezavidna i prilično upitna, jer o njima ne odlučuju same, već to čini neko drugi, piše Geopolitika.
