Ruski rat protiv Ukrajine prijeti destabilizacijom Zapadnog Balkana. Posljednjih mjeseci najvažnije pitanje u regiji bilo je može li ponovno izbiti sukob u Bosni i Hercegovini ili na sjeveru Kosova, gdje napetosti rastu. Strah je da bi Rusija, čak i dok je zaglavila u ratu u Ukrajini, mogla pokušati destabilizirati zemlje u susjedstvu Evropske unije. Moskva bi to mogla učiniti tako što bi, na primjer, platila srpskim pobunjenicima na sjeveru Kosova da pucaju na policajce ili provođenjem operacije većih razmjera za poticanje otcjepljenja Republike Srpske – jednog od dva entiteta koji čine Bosnu, piše Majda Ruge za ecfr.eu
Nekoliko sedmica nakon što je Rusija započela svoju sveopću invaziju na Ukrajinu, Igor Kalabukhov – ruski ambasador u Bosni – izjavio je da “primjer Ukrajine pokazuje ono što očekujemo. Bude li prijetnja, mi ćemo odgovoriti.” Čini se da je upozoravao da će Rusija napasti zemlju, ako Bosna bude tražila članstvo u NATO-u. Prema lokalnim medijima, ruska ambasada je tvrdila da Milorad Dodik – srpski član tročlanog bosanskog predsjedništva – ima privatni dogovor s predsjednikom Vladimirom Putinom o tome kako postupiti u Bosni.
Ove prijetnje, naravno, zabrinjavaju Bosance. Opsežna invazija Kremlja na Ukrajinu 24. februara 2022. vratila je traumatična sjećanja na rat u Bosni od 1992. do 1995. – tokom kojeg su veći susjedi Bosne, Srbija i Hrvatska, nastojali pripojiti dijelove njenog teritorija. Prijetnje su također uznemirile zapadne lidere: u martu je glavni sekretar NATO-a izričito spomenuo Bosnu, uz Gruziju i Moldaviju, kao ugroženu od sukoba uzrokovanih ruskim uplitanjem.
Sve donedavno Evropska unija je željela pokazati da je Bosna stabilna i spremna za zatvaranje Ureda visokog predstavnika koji nadzire provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Ali EU je sada promijenila svoj stav o tome, dajući neviđenu političku podršku instituciji i rasporedivši još 500 vojnika u Bosnu. Njemačka je poslala 50 vojnika da podrže EUFOR Althea, vojnu misiju EU odgovornu za održavanje sigurnog okruženja u Bosni. Iako je ovaj broj vojnika nedovoljan, kontrast sa situacijom prije samo nekoliko godina – kada je zatvaranje Ureda visokog predstavnika i EUFOR-a izgledalo neizbježno – pokazuje da zapadne države sada prepoznaju krhkost mira u Bosni, četvrtinu vijeka nakon završetka rata.
Vrijeme je da evropski kratori politike obrate pažnju na BiH
Iako je odavno potrebno da evropski kreatori politike obrate pažnju na Bosnu, morat će razumjeti nekoliko ključnih pitanja ako žele spriječiti novi sukob u zemlji. Ta pitanja su: kanali ruskog uplitanja koji mogu destabilizirati Bosnu; oblik koji takvo uplitanje može imati; ruski interesi u Bosni; političke, ekonomske i sigurnosne poluge koje bi Kremlj mogao upotrijebiti da zaštiti te interese; i načine na koje će ruska invazija na Ukrajinu utjecati na njezinu sposobnost djelovanja u Bosni.
U rješavanju ovih pitanja zapadni kreatori politike morat će odvojiti rizike povezane s Rusijom od onih koji su domaći ili regionalni. Svi pokazatelji govore da je prijetnja miru u Bosni prije svega domaća i regionalna, dok Rusija igra ulogu kvaritelja tamo gdje to može učiniti uz nisku cijenu. Suverenitet i teritorijalni integritet Bosne bili su pod stalnim napadima bosanskih Srba – i, suptilnije rečeno, bosanskih Hrvata – nacionalističkih političara od 1996., kada je započela provedba Daytonskog mirovnog sporazuma. Nije bilo strukturalnih promjena u Bosni ili regiji zbog kojih bi ovi napadi prestali u bliskoj budućnosti. Najvažniji instrumenti Rusije na terenu su ovi akteri i mehanizmi ustavne blokade koji su im na raspolaganju – bez njih bi ruski utjecaj u Bosni bio marginalan kao što je u Albaniji.
Razlog zašto je bosanska država preživjela unatoč tome – i zašto je, pomalo paradoksalno, bosanska centralna vlada čak ojačala između 1996. i 2006. – je taj što su zapadni akteri izvršili značajna politička i sigurnosna ulaganja u zemlju. Dok se čini da je Rusija bila uspješan kvaritelj u Vijeću sigurnosti UN-a, ona ima malo moći na terenu u Bosni u odnosu na Sjedinjene Države i EU. Rusija nema ekonomske poluge kojima bi poticala ili financirala odcjepljenje Republike Srpske. Njena sposobnost oblikovanja lokalne politike proizlazi iz činjenice da su njeni ciljevi jednostavniji od onih EU-a i SAD-a. Zapad je nastojao uvjeriti lokalne nacionalističke elite da aktivno sarađuju u procesu izgradnje države, ali cilj Rusije uvijek je bio zadržati stvari onakvima kakve jesu - osiguravajući da njeni opunomoćenici opstruiraju taj proces. Drugim riječima, Rusiji nikada nije bilo potrebno mijenjati ponašanje nacionalističkih vođa bosanskih Srba ili bosanskih Hrvata: naprotiv, njihov rad na potkopavanju bosanske države bilo je oružje koje je Rusija mogla podići. Rusija je uspjela potkopati zapadne inicijative samo zato što su se, počevši od 2008., SAD i EU postupno odvajali od Bosne i pokušavali tamo smiriti ruske opunomoćenike.
Rusko naslijeđe i interesi u Bosni
Ruska politika u bosanskom ratu stavila ju je čvrsto na stranu Srbije i Republike Srpske, uglavnom homogenog entiteta koji su etnički Srbi isklesali tokom sukoba protjerivanjem i masovnim ubistvima civila. Rusija je stala na stranu SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske u glasanju o sankcijama Vijeća sigurnosti UN-a Srbiji, ali većina tih mjera predstavljala je duboko pogrešnu zapadnu politiku popuštanja. Ideološki i politički, Moskva je podržavala Srbiju Slobodana Miloševića i lidere bosanskih Srba između 1992. i 1995. Procjenjuje se da se oko 500 ruskih dobrovoljaca borilo uz paravojne jedinice bosanskih Srba tokom rata. (Jedan od njih, Igor Girkin, igrat će ključnu ulogu u ruskom zauzimanju Krima 2014.)
Nakon rata, Rusija je poslala izaslanstvo na Daytonsku mirovnu konferenciju, dala je vojnike u mirovnu operaciju u Bosni pod vodstvom NATO-a i zauzela mjesto u Vijeću za provedbu mira, multilateralnom forumu koji službeno nadzire provedbu Daytona Mirovni sporazum. Dok je saradnja Rusije sa Zapadom po pitanju Bosne oscilirala otkako je Putin postao predsjednik, Moskva je dosljedno podržavala Republiku Srpsku i Srbiju putem politika i diskursa koji su podrivali suverenitet i teritorijalni integritet Bosne. Unatoč formalnom priznavanju suvereniteta Bosne, Kremlj je radio na tome da bosanska centralna vlada ostane nefunkcionalna, podijeljena i nesposobna za oblikovanje bilo kakve koherentne vanjske politike koja bi mogla ugroziti ruske interese. Prije svega, takva opstrukcija uključuje napore da se blokiraju bosanske težnje za pristupanjem NATO-u i da se spriječi vanjskopolitičko usklađivanje s EU po pitanju politike Rusije – bilo da se radi o aneksiji Krima, ruskoj okupaciji istočne Ukrajine ili sankcijama EU Rusiji .
Rusija svoje ciljeve u Bosni ostvaruje koristeći dvosmjerni pristup. Prvo, Moskva podržava lokalne etnonacionalističke opunomoćenike, koji koriste različite mehanizme u Daytonskom ustavu kako bi uložili veto na odluke nepovoljne za Rusiju, uključujući i one koje se odnose na članstvo u NATO-u. Ovi opunomoćenici uključuju političke vođe Republike Srpske, koji su proveli posljednjih 15 godina potkopavajući bosanske državne institucije i pozivajući na odcjepljenje. Ključna figura u tom pogledu je Milorad Dodik – koji je bio najglasniji protivnik pristupanja Bosne i Hercegovine NATO-u i sankcija Rusiji koje predvodi EU. Dodik je upotrijebio svoj veto kako bi opetovano spriječio Predsjedništvo Bosne da postigne konsenzus o rezolucijama Opće skupštine UN-a kojima se poziva Rusija da povuče svoje vojne snage s Krima i prekine okupaciju ukrajinskog teritorija. Nedavno je predsjednik bosanske centralne vlade, član Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata, odbio provesti odluke koje je donijelo bosansko izaslanstvo u Briselu da se pridruži sankcijama EU Rusiji.
Nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ BiH) i njen lider Dragan Čović također djeluju u prilog ruskih interesa, unatoč činjenici da stranka formalno podržava ulazak BiH u NATO. Za Rusiju je važno da se HDZ BiH protivi ustavnim promjenama koje su potrebne kako bi se pojednostavile procedure glasanja i omogućilo Bosni da krene naprijed prema pristupanju EU i NATO-u. Nadalje, Čović i većina delegata HDZ-a BiH su u gornjem domu bosanskohercegovačkog parlamenta, uz delegate iz Republike Srpske, glasali protiv pridruživanja BiH sankcijama EU Rusiji.
Drugi kanal ruskog političkog utjecaja je protivljenje politici EU-a i SAD-a u multilateralnim forumima, poput Vijeća sigurnosti UN-a i Vijeća za provedbu mira. U Vijeću sigurnosti UN-a, Rusija može uložiti veto na godišnje produženje EUFOR-a Althea – čiju prijetnju koristi kao pregovarački adut za dobijanje ustupaka od EU-a i SAD-a po drugim pitanjima. Na primjer, u novembru 2021. Rusija je zaprijetila da će blokirati godišnju obnovu EUFOR-a Althea ako njemački visoki predstavnik Christian Schmidt održi brifing Vijeću sigurnosti UN-a. To je rezultiralo kompromisom u kojem je Vijeće sigurnosti UN-a produžilo mandat EUFOR-a za još jednu godinu, ali je uklonilo sve reference na Ured visokog predstavnika i Schmidta u rezoluciji o Bosni – jasan ustupak Kremlju.
Vijeće za provedbu mira nadzire Ured visokog predstavnika. U teoriji, potonji ima moć nametanja zakona i uklanjanja opstruktivnih lokalnih aktera s položaja. SAD i EU tradicionalno se oslanjaju na Ured visokog predstavnika u poboljšanju funkcionalnosti centralne vlade Bosne i Hercegovine i njenih mehanizama donošenja odluka. Međutim, Rusija se obično protivi takvim inicijativama. Moskva je postupno povukla podršku naporima Vijeća za provedbu mira da ojača suverenitet i teritorijalni integritet Bosne. Između 2017. i 2022. Rusija se usprotivila deklaraciji Vijeća da Republika Srpska nema pravo na odcjepljenje; doveo u pitanje legitimitet presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju; usprotivio se izjavama Vijeća o podršci Ustavnom sudu Bosne i njegovim sucima; i, u novije vrijeme, bojkotirao vijeće prkoseći njegovoj odluci da podupre Schmidtovo imenovanje. Krajnji ciljevi Rusije su zatvaranje Ureda visokog predstavnika i odlazak iz institucija BiH svih zapadnih dužnosnika, poput troje evropskih sudaca u Ustavnom sudu BiH. Od imenovanja Schmidta za novog visokog predstavnika, Rusija je u potpunosti bojkotirala Vijeće za provedbu mira.
U praksi oportunizam dominira odnosom rukovodstava Rusije i Republike Srpske. Političku korist od toga imaju obje strane. Dodik oblikuje bosansku vanjsku politiku u skladu s ruskim interesima, a Rusija podržava političke ciljeve Republike Srpske u Vijeću sigurnosti UN-a – pritisak na zatvaranje Ureda visokog predstavnika; ulaganje veta na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o genocidu u Srebrenici; i prijeti vetom na produženje EUFOR-a Althea.
Javno mnijenje u Republici Srpskoj odražava ovo političko svrstavanje. Pripadnici tri glavne etno-religijske grupe u Bosni – Bošnjaci, bosanski Srbi i bosanski Hrvati – obično imaju izrazito različite stavove prema Rusiji, SAD-u i EU. Istraživanje javnog mnijenja Međunarodnog republikanskog instituta iz 2022. pokazalo je da 89 posto bosanskih Srba ima pozitivno mišljenje o ulozi Rusije u Bosni, u usporedbi s 39 posto bosanskih Hrvata i samo 27 posto Bošnjaka – grupom koja se najviše poistovjećuje sa suverenom džavom BiH. U međuvremenu, percepcija bosanskih Srba blisko je povezana s javnim mnijenjem u Srbiji, gdje 92 posto ispitanika ima povoljno mišljenje o Rusiji.
Ekonomski utjecaj Rusije nad Bosnom
Rusija ima relativno ograničen ekonomski utjecaj na Republiku Srpsku i BiH. U prvih sedam mjeseci 2022. godine Rusija je činila oko 2,4 posto bosanskohercegovačkog uvoza i 0,3 posto njenog izvoza. U Republici Srpskoj brojke su još niže: Rusija čini 0,28 posto ukupnog izvoza Republike Srpske i 1,56 posto uvoza. Usporedbe radi, u istom razdoblju, EU je činila oko 74 posto izvoza Bosne i Hercegovine, a 69,9 posto izvoza Republike Srpske u EU. Slično tome, Rusija osigurava samo 1,5 posto direktnih stranih ulaganja u Republiku Srpsku, u usporedbi s 55 posto zemalja članica EU-a. Za BiH u cjelini, direktna strana ulaganja iz Rusije čine 4 posto ukupnih izravnih stranih ulaganja. Prije sveobuhvatne invazije na Ukrajinu 2022., ruska ekonomska aktivnost u Bosni bila je koncentrirana na financijski i energetski sektor. Zapadne sankcije su od tada prisilile ruske banke iz Bosne, a dvije domaće banke preuzele su lokalnu podružnicu Sberbanke nakon što je doživjela krizu likvidnosti.
U energetskom sektoru, BiH gotovo sav plin uvozi iz Rusije. Ali to čini samo 3,3 posto ukupne energetske mješavine – daleko manje od prosjeka EU-a od 26 posto. Federacija Bosne i Hercegovine (FBIH) – veći od dva entiteta koji čine državu – troši većinu ovog ruskog plina. Rusija je ponekad koristila svoj plinski monopol u BiH da kazni FBIH, naplaćujući relativno visoku cijenu goriva. U međuvremenu, naftni derivati čine više od 28 posto bosanskohercegovačkog energetskog miksa. U Republici Srpskoj, najveći udio na naftnom tržištu drži ruska kompanija Optima Group – čija matična kompanija, Neftegazinkor, kontrolira oko 30 posto bosanskog naftnog tržišta. Optima grupa posjeduje Rafineriju nafte Brod i Rafineriju ulja Modriča u Republici Srpskoj, koje uvoze samo rusku sirovu naftu naftovodom iz Srbije. Dvije rafinerije i dalje bilježe gubitke koji iznose 514 miliona eura. Optima grupa trenutno ima obaveze veće od 600 miliona eura. Dugovi koje su ruske naftne kompanije tamo nakupile vjerovatno će postati teret Republici Srpskoj. Kada bi vlasti u Republici Srpskoj preuzele dvije rafinerije u situaciji sličnoj nedavnoj Sberbank, naslijedile bi domaće dugove Optima grupe.
Dakle, Rusija ima malo ekonomske poluge nad Republikom Srpskom ili BiH. Zapravo, sposobnost Rusije da potvrdi svoje ciljeve u BiH je izvanredna, s obzirom na njenu ograničenu ekonomsku moć. Ta sposobnost uglavnom počiva na činjenici da se njeni ciljevi preklapaju s ciljevima njenih saveznika u BiH, koji imaju ogromnu ustavnu moć koja im omogućuje oblikovanje procesa donošenja odluka.
Ruski ciljevi u Bosni: Koliko daleko je spremna ići?
Otkako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, zapadne države su bile zabrinute da će Kremlj podržati odcjepljenje Republike Srpske kako bi zapalio sukob u Bosni koji bi se mogao proširiti na cijelu regiju. Do decembra 2021. bilo je dosta neizvjesnosti oko toga hoće li se Dodik pokušati odcijepiti, nakon što je kroz Narodnu skupštinu Republike Srpske progurao rezoluciju kojom je objavio svoju namjeru povlačenja entiteta iz institucija centtralne vlasti u Bosni u područjima kao što su indirektno oporezivanje, odbrana , obavještajni i pravosudni poslovi. Mnogi posmatrači zaključili su da će Kremlj pogurati nezavisnost Republike Srpske kao način da destabilizira susjedstvo EU-a.
Sve ovo otvara pitanje da li bi se Republika Srpska mogla otcijepiti bez vanjskog financiranja i bi li Rusija pružila takvu podršku. Većina procjena sugerira da si subjekt to ne bi mogao priuštiti. Primjerice, ako bi se Republika Srpska povukla iz Uprave za indirektno oporezivanje (preko koje dobiva transfere u indirektnim prihodima od centralne vlade), to bi je godišnje koštalo stotine miliona eura budžetskih prihoda. Osim toga, odcjepljenje Republike Srpske dovelo bi do gubitka financijske pomoći EU-a i značajnog pada direktnih stranih ulaganja i trgovine (koja, kao što je spomenuto, uglavnom dolazi iz zemalja članica EU-a).
Štaviše, kada bi Narodna skupština provela sve svoje zaključke o otcjepljenju, morala bi financirati stvaranje institucija Republike Srpske koje bi zamijenile one koje Dodik želi ukinuti. Što je još važnije, Vlada Republike Srpske ima 400 miliona eura plaćanja duga vanjskim vjerovnicima koji dospijevaju 2023. To je približno 24 posto godišnjih poreznih prihoda budžeta Republike Srpske. Dok i Rusija i Kina žele demontirati zapadnu izvršnu prisutnost u Bosni, nijedna od njih vjerovatno neće financirati formiranje institucija koje je Dodik najavio u decembru prošle godine.
Rusija nije uskočila u pomoć Vladi Republike Srpske u financijskim poteškoćama tokom pandemije covida-19 ili drugih kriza. Čak nije ispunila obećanje iz 2014. da će vladi dati 250 miliona eura kredita. Iako postoje glasine da je nekoliko ruskih oligarha kupilo državne obveznice Republike Srpske – što bi im dalo utjecaj na Dodika – nema službenih podataka koji bi to potvrdili.
Prema tome, teško je vidjeti kako bi si Dodik mogao priuštiti otcjepljenje. Rusija je uvijek djelovala kao kvaritelj u Bosni po niskoj cijeni. I čini se malo vjerovatnim da će promijeniti svoj pristup u trenutku kada je ruska ekonomija pod teškim pritiskom zapadnih sankcija i rata Kremlja protiv Ukrajine.
Tu je i činjenica da se ruskim ciljevima najbolje služi osiguravanjem da BiH ostane što je moguće nefunkcionalnija bez mijenjanja svojih granica. To je zato što je, kao što je spomenuto, glavni cilj Rusije u Bosni spriječiti centralnu vladu da usvoji koherentnu vanjsku politiku koja bi ugrozila njene interese. Do sada je Rusija mogla slijediti ovaj cilj uz malo ulaganja. Dodik je obavio većinu posla postupnim uništavanjem kontrole i ravnoteže svoje moći. Slijedio je isti scenarij od stupanja na dužnost 2006.: prijetio je odcjepljenjem kako bi dobio ustupke SAD-a i EU-a dok su međunarodna i domaća ograničenja njegovih aktivnosti slabila. Jedan ustupak koji je na taj način dobio – u saradnji s HDZ-om BiH – bio je odlazak stranih sudaca koji su sudili u slučajevima korupcije i organiziranog kriminala iz BiH. Odsutnost ovih sudaca pomogla je lakšem osvajanju države u BiH.
Rusija i Dodik namjeravaju upotrijebiti istu taktiku kako bi uklonili sav preostali zapadni nadzor iz zemlje. To uključuje Ured visokog predstavnika i tri međunarodna suca u Ustavnom sudu, obje institucije koje se mogu suprotstaviti njegovim napadima na Daytonski mirovni sporazum. Kad bi Dodik postigao ovaj cilj, sadašnji ustavni sistem – koji je već pun mogućnosti za proceduralne blokade, loše upravljanje financijama i zloupotrebu položaja – vjerovatno nikada ne bi bio reformiran i samo bi oslabio s vremenom. Ovo bi bio idealan scenarij za Rusiju – jer Bosna i dalje ne bi bila u stanju voditi nezavisnu vanjsku politiku ni prema NATO-u ni prema ruskoj okupaciji dijelova Ukrajine. Na unutrašnjem planu, to bi omogućilo Dodiku ili političkim liderima istomišljenika da eliminiraju nekoliko preostalih institucija koje su zadržale određeni stepen nezavisnosti od vladajućih političkih stranaka, kao što su Ustavni sud, Centralna izborna komisija i Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće.
Prije sveopćeg rata Rusije protiv Ukrajine, ciljevi EU-a o zatvaranju Ureda visokog predstavnika bili su bliski onima Kremlja. Tek nakon naglog povećanja rizika od sukoba u Bosni, EU je prestala pozivati na zatvaranje ureda i počela pružati političku podršku za korištenje izvršnih instrumenata kao što su Bonske ovlasti.
Kriza koja je nedavno izbila u Bosni oko plana Ureda visokog predstavnika za promjenu ustava i izbornog zakona zemlje pokazatelj je dugotrajnog raskola između EU i SAD-a u vezi s korištenjem Bonskih ovlasti. Prijedlog je izazvao veliku kontroverzu u Bosni, jer uključuje komponentu falsifikata koja bi favorizirala HDZ BiH na izborima – iako su drugi dijelovi paketa osmišljeni kako bi se riješila disfunkcionalnost FBiH i uklonio veto HDZ-a BiH na rad FBIH. Članovi Kvinte zauzeli su stavove koji govore o njihovim generalnim stavovima prema Uredu visokog predstavnika. Francuska i Italija iskazale su opće protivljenje korištenju Bonskih ovlasti, Njemačka se usprotivila inicijativi jer nije željela poticati etnizaciju izbornog zakona, a SAD i UK podržale su i korištenje Bonskih ovlasti i prijedlog. Bez obzira šta neko mislio o planu, epizoda je odražavala širi izazov u nedostatku zajedničke strategije Kvinte o tome kako krenuti naprijed i ojačati zapadni utjecaj u Bosni.
Utjecaj Mađarske u Bosni
Otkako je Dodik počeo prijetiti otcjepljenjem, njegov glavni partner u EU je mađarski premijer Viktor Orban. Orban je pokazao predanost saradnji s istomišljeničkim neliberalnim vođama sa Zapadnog Balkana kada je ponudio azil Nikoli Gruevskom – odbjeglom bivšem premijeru Sjeverne Makedonije, koji se suočavao s domaćim suđenjem zbog optužbi za korupciju. Isto tako, Orban je javno podržao Dodika u njegovoj težnji za razbijanjem BiH posjetivši ga u Banjoj Luci odmah nakon što je Narodna skupština usvojila rezoluciju o povlačenju iz svih institucija centralne vlasti. Tamo je Orban obećao ekonomska ulaganja u Republiku Srpsku i najavio da će Mađarska blokirati potencijalne inicijative unutar EU da se Dodik sankcionira zbog podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Dodik redovno hvali Orbanov ekstremno desničarski stav o imigraciji i njegove islamofobne izjave, koristeći sličnu retoriku da opravda svoje destabilizirajuće akcije u Bosni.
Stoga, iako je Mađarska jedan od najvećih kontributora trupa za EUFOR Althea, to također ozbiljno potkopava kapacitet EU-a da odvrati opstruktivno ponašanje i secesionizam u BiH. EU je uspostavila pravni okvir za sankcioniranje antidejtonske politike domaćih političara, ali ga nikada nije koristila. Njemačka je pokazala apetit da to promijeni 2021., nakon što je Dodik povukao Republiku Srpsku iz institucija centralne vlasti u BiH. Ipak, njemačka inicijativa je propala. Nakon Orbanove prijetnje vetom, države članice su se složile promijeniti uvjete glasanja o tom pitanju s kvalificirane većine na jednoglasnost, čime su osigurale da EU nikada neće sankcionirati Republiku Srpsku.
Nadalje, čini se da sekretar za proširenje Oliver Varhelyi prešutno podržava Dodika – ili je to barem činio prije ruske invazije na Ukrajinu. Varhelyi je navodno ponudio ustupke Dodiku, obećavši Republici Srpskoj kredit od 600 miliona eura ako Dodik ublaži dio svoje retorike. U isto vrijeme, Njemačka je uskratila 105 miliona eura projektne pomoći Republici Srpskoj kao reakciju na Dodikove antidejtonske aktivnosti.
Stoga se Mađarska pokazala učinkovitom u blokiranju napora Njemačke da odvrati opstruktivne aktivnosti čelnika u Republici Srpskoj (koliko god ti napori bili minimalni).
Utjecaj Srbije i Hrvatske u Bosni
Uloge Srbije i Hrvatske u bosanskom ratu dobro su dokumentirane. Kao što je potvrđeno presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, dvije su se zemlje usredotočile na izdvajanje etnički homogenih teritorija u Bosni za aneksiju. Posljednjih su godina i Srbija i Hrvatska pokušavale održati uvjerljivo poricanje svojih destabilizirajućih aktivnosti u Bosni.
Hrvatska je bila posebno ustrajna u zalaganju za izborne reforme koje bi dodatno podijelile Bosnu po etničkim linijama i učvrstile izbornu sreću HDZ-a BiH. Vlada Hrvatske predvođena HDZ-om oslanja se na svoju sestrinsku stranku, HDZ Bosne i Hercegovine, da podrži njeno miješanje u unutrašnje stvari Bosne, često utječući na politike u korist Hrvatske, a na štetu nacionalnih interesa Bosne. Među njima su: glasovi HDZ-a BiH protiv rješavanja važnih bilateralnih pitanja kao što je ratifikacija graničnog sporazuma između Bosne i Hrvatske iz 1999., koji Hrvatska osporava; Pokušaji Hrvatske da izgradi odlagalište nuklearnog otpada u blizini granice s Bosnom; Podrška HDZ-a BiH da Hrvatska plaća simboličnu naknadu znatno ispod tržišne cijene vode iz Buškog jezera u Bosni za rad hrvatskih hidroelektrana (dva saborska zastupnika HDZ-a BiH isključena su iz stranke nakon što su od Hrvatske tražili pravedniju naknadu); ili intervencije članova bosanskohercegovačkog Konkurencijskog vijeća kako bi utjecali na njegove odluke u korist hrvatskih i srpskih kompanija.
Ranije ove godine, Hrvatska akademija znanosti objavila je memorandum u kojem poziva na stvaranje hrvatskog entiteta u BiH kao preduvjet za pristupanje zemlje EU. Aktuelne najave da će Ured visokog predstavnika nametnuti izmjene izbornog zakona – uz obećanje otklanjanja niza institucionalnih blokada u FBiH – promijenile bi način izbora izaslanika u Gornji dom Parlamenta FBiH, koji bi potom i utjecati na imenovanje delegata u gornji dom bosanskog parlamenta. Učinio bi to na način da da veću težinu glasovima bosanskih Hrvata koji žive u kantonima u kojima dominira HDZ BiH i time dodatno učvrstio političku moć HDZ-a BiH na obje razine vlasti.
Srbija, glavni saveznik Rusije na Zapadnom Balkanu, i dalje je moćan regionalni igrač i miješa se u poslove svojih susjeda, posebno BiH i Kosova. Važne osobe u srbijanskoj vladi održavaju revizionistički diskurs koji veliča ratne zločince, promiče ideju “srpskog svijeta” i često poziva na ujedinjenje s Republikom Srpskom – što sve podsjeća na ruski narativ o Ukrajini. Predsjednik Aleksandar Vučić na riječima govori o suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, dok daje političku podršku nacionalističkim akterima koji pokušavaju demontirati bosansku vladu i Daytonski mirovni sporazum. Dodikovo pojavljivanje kao uglednog govornika na najvećoj srpskoj vojnoj vježbi od ratova 1990-ih je primjer za to. Dodikov govor, koji je došao na vrhuncu njegovog bojkota centralne vlade Bosne, naglasio je snagu koju bi srpska vojska potencijalno mogla iskoristiti. Moglo bi se oprostiti pretpostavku da je Dodik srpski ministar odbrane, a ne političar u posebnoj suverenoj državi.
U ovoj pozadini, i s obzirom na stalni nedostatak katarze srbijanskog društva zbog ratova 1990-ih, nedavno povećanje vojnih izdataka Srbije razlog je za zabrinutost u vezi s dugoročnim planovima Srbije za regiju. U 2019. ti su izdaci bili 1,7 puta veći nego u ostalih pet zemalja Zapadnog Balkana zajedno. Štaviše, uvoz oružja iz Beograda – koji se više od deset puta povećao između 2016. i 2019. – sve više uključuje napredno kinesko i rusko oružje.
Glavna prijetnja suverenitetu Bosne manje dolazi od utjecaja Rusije nad zemljom, a više od lokalnih i regionalnih aktera. Lideri Republike Srpske nikada nisu u potpunosti odustali od ideje o osamostaljenju od BiH i priključenju Srbiji. Međutim, kad bi se odvojila, Republika Srpska ne bi mogla financijski preživjeti bez ulaska u sastav Srbije: njeni ključni ekonomski partneri u EU odbili bi je priznati kao nezavisni entitet i blokirali trgovinu s njom. Unatoč proruskom stavu Republike Srpske, velika većina njene trgovine ostaje sa zemljama EU.
Jedini scenarij u kojem bi samostalna Republika Srpska mogla opstati je onaj sličan situaciji s Turskom Republikom Sjeverni Cipar, kojoj je Beograd dao znatnu financijsku podršku. Ovo je u ovom trenutku malo vjerovatno. Ideja ujedinjenja sa Srbijom prožima javni diskurs i političke kampanje Republike Srpske, ali politička i ekonomska cijena takvog poteza trenutačno je previsoka da bi Beograd ozbiljno razmišljao o tome: Srbija ima bliske odnose s EU u trgovini i ulaganjima, i sa SAD-om u vojnoj nabavi.
No, to ne znači da se mir i stabilnost u Bosni mogu uzeti zdravo za gotovo. Unatoč ograničenom ekonomskom utjecaju Rusije, čvrsta namjera Moskve je nastaviti potkopavati postojeće zapadne političke i sigurnosne inicijative u Bosni. Rusija će bez sumnje ustrajati u korištenju svih instrumenata koji su joj na raspolaganju za postizanje ovog cilja. Naime, to uključuje ponovno korištenje veta u Vijeću sigurnosti UN-a ove jeseni kako bi se spriječilo produženje EUFOR-a Althea.
Srbija se i dalje štiti održavajući jake odnose s Kinom i Rusijom, dok čeka ko će prevladati u ekonomskom ratu između Rusije i Zapada. A revanšistički akteri u BiH i Srbiji strpljivo se nadaju povratku Donalda Trumpa od kojeg očekuju da će biti popustljiviji kada su u pitanju ideje o promjenama granica. Ako bi se kontekst promijenio, Beograd bi mogao djelovati prema svom revizionističkom narativu ili potaknuti druge da to učine. Stoga nije moguće isključiti pokušaj odcjepljenja Republike Srpske ili podršku Beograda promjenama granica drugdje u regiji. U takvom scenariju, Rusija bi rado pristala na vožnju.
Mnogi kreatori politike u evropskim prijestolnicama teško bi zamislili kako bi moglo doći do takvog razvoja događaja. Ipak, isto je vrijedilo za ruske pokušaje da rasturi Ukrajinu – sve do trenutka kada su ruske trupe počele napredovati prema Kijevu. Slično tome, 1991. godine, nakon izbijanja sukoba u Sloveniji, njemački ambasador u Beogradu navodno je rekao: “Neću da mi se kaže da je rat u Jugoslaviji.”
Brojni su primjeri kognitivne disonance donositelja odluka koja dovodi do nedostatka pravodobnog i učinkovitog odvraćanja. Glavne lekcije za Bosnu iz ruskog rata protiv Ukrajine ne tiču se toliko opasnosti od njene potencijalne invazije na Bosnu, koliko potrebe da se uspostavi mjera odvraćanja od lokalnog i regionalnog revanšizma. Oni koji odbacuju potrebu za takvim odvraćanjem često ističu da je BiH već previše ovisna o političkoj i sigurnosnoj podršci SAD-a i EU. Ima istine u tom argumentu. No, sve dok se sistem podjele vlasti sadržan u Daytonu ne reformira, lokalni revizionistički akteri nastavit će držati BiH kao taoca. Politička strategija Zapada stoga se mora usredotočiti na oslobađanje struktura upravljanja BiH od nacionalističkog stiska.
Nadalje, ovisnost o vanjskoj podršci nije jedinstvena za Bosnu: Južna Koreja, Tajvan, Japan i države Zaljevskog vijeća za suradnju uvelike ovise o američkim sigurnosnim garancijama kako bi se odbranile prijetnje invazije. SAD raspoređuje više od 80.000 vojnika u Japanu i Južnoj Koreji kako bi odvratili potencijalne napade Kine i Sjeverne Koreje. U BiH, zemlji u kojoj postoji veliki rizik od sukoba koji bi mogao destabilizirati EU, zapanjujuće je da zemlje članice nisu voljne rasporediti više od 1.000 vojnika koji trenutno čine EUFOR Althea.
SAD je odigrao ključnu ulogu u poslijeratnoj stabilizaciji Bosne, dajući svih 52.000 NATO vojnika u zemlju i postupno smanjujući taj broj prije nego što je dopustio EU da preuzme vodstvo. Većina Bosanaca želi da se američke trupe vrate u njihovu zemlju, jer su SAD jedini partner kojem vjeruju da će ih braniti u sukobu. Međutim, Evropljani bi trebali shvatiti da, iako su SAD još uvijek politički angažirane s BiH, očekuju da će njihovi evropski saveznici preuzeti vodstvo kao garanciju sigurnosti na Balkanu. Stoga bi sada trebali pojačati svoj politički i sigurnosni angažman u BiH kako bi spriječili da politička kriza preraste u vojnu eskalaciju.
Ako EU želi ispuniti svoju ambiciju da postane geopolitički akter koji može obuzdati Rusiju u svom neposrednom susjedstvu, to neće moći učiniti samo kroz okvir proširenja (koji, u svakom slučaju, ne funkcionira). EU treba stvoriti vjerodostojnu vanjsku i sigurnosnu politiku koja je potpomognuta snažnim vojnim sposobnostima. EU bi to trebala učiniti ne samo zbog BiH i Balkana, već i zbog sebe same.
U proteklih 30 godina, politiku EU-a, od Bosne do Ukrajine, karakterizirala je neostvarena ambicija da postane vjerodostojan igrač u vanjskoj politici i sigurnosti. EU je iznevjerila Balkan 1990-ih: bivši luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos izjavio je da je kolaps Jugoslavije bio "sat Evrope" - samo za Evropljane koji su se pokazali nesposobnima spriječiti ratove koji su uslijedili. Ovaj neuspjeh dao je poticaj Zeitenwendeu tog doba za EU: Helsinki Headline Goal. Njegov je cilj bio izgraditi sposobnost za raspoređivanje 60.000 vojnika unutar 60 dana u misiji koja traje do godinu dana.
Tri desetljeća kasnije, dok se užasi koje je BiH doživjela 1990-ih ponavljaju u Ukrajini, Strateški kompas EU-a postavio je daleko skromniju ambiciju razvoja kapaciteta za brzo raspoređivanje od 5000 vojnika. To je manje od desetine od broja vojnika NATO-a koji su održavali mir u BiH 1996. godine. Ukoliko EU ne postane odlučnija u vanjskoj politici i vojnim poslovima, nikada neće postići svoje geopolitičke ciljeve na Balkanu – niti bilo gdje drugdje, piše Majda Ruge.
Majda Ruge je viša saradnica za politiku u programu Šire Evrope pri Evropskom vijeću za vanjske odnose sa sjedištem u Berlinu. Prije nego što se pridružila ECFR-u, provela je tri godine kao stipendist na Institutu za vanjsku politiku/SAIS na Univerzitetu Johns Hopkins. Dvaput je svjedočila kao vještak na saslušanjima Odbora za vanjske poslove američkog Senata o Zapadnom Balkanu.
