Prvim danom nove godine Hrvatska pristupa zoni Schengena i uvodi euro kao sredstvo plaćanja. No već i s "hrvatskim" eurom u džepu, još uvijek neće prestati nagađanja i dvojbe je li to dobro ili loše za građane Hrvatske, piše Deutsche Welle. Njihov tekst, u kojem kažu kako euro neće riješiti niti jedan problem, u nastavku prenosimo u cijelosti:
Kod pristupa Schengenu je mnogo manje dileme. Ali, tu su očevi ujedinjene Evrope morali brzo shvatiti kako u tom njihovom plemenitom idealu ima i mračnih strana. Jer kako god je lako građanima putovati diljem kontinenta, to je istovremeno tek raj za kriminalce svih vrsta. Jedan satirički njemački list je svojevremeno izazvao maltene diplomatski spor ciničnim oglasom: "Posjetite Poljsku! Vaš auto je već tamo."
Još lakše dolazi do svađe među državama u problemu koji će teško ikad više nestati: oko migranata i ne posebno dosljedne odredbe o "pravilu prvog ulaska u EU". Lako se mogu očekivati još očajniji pokušaji ulaska u Evropu bez granica preko duge međe Hrvatske. Upravo vraćanje migranata je uzrokovalo spor između Češke i Slovačke. Razdor se ne pamti od mirnog razdvajanja Čehoslovačke.
Čitavo vrijeme granica među te dvije nove države praktično nije postojala sve dok Slovačka ovog ljeta nije odbila prihvatiti migrante koji su se provukli u Češku. Naravno da ni u Slovačku - kao ni u Hrvatsku - migranti ne mogu "pasti s neba". U oba slučaja su svi oni već bili negdje na području Evropske unije. To je spor oko kojeg se još uvijek lome koplja.
Nostalgija za njemačkom markom
Kod uvođenja eura građanima Hrvatske slaba utjeha može biti to što je i u Njemačkoj prije 20 godina bilo mnogo više skepse i nepovjerenja nego nekakvog veselja zbog zajedničkog ecropskog novca. No dok se njemačka ljubav prema njemačkoj marki (DM) još mogla razumjeti, kod protivnika uvođenja eura u Hrvatskoj su sve do posljednjeg trenutka najglasniji bili oni iz posve desnog političkog spektra kojima se uglavnom može i zahvaliti naziv dosadašnjeg hrvatskog novca.
Ne samo ideološki, nego je takav uzor sumnjiv već i po tome što je Pavelićeva kuna u jedva četiri godine postojanja izgubila 480% svoje vrijednosti. A i to tek službeno, prema marki Reicha: u "mjenjačkom tečaju" prema kanti masti ili vreći brašna je ondašnja kuna brzo postala bezvrijedan papirić.
S druge strane, rasprave o uvođenju eura u Hrvatskoj nikako da prestanu već i što su argumenti zagovornika podjednako tanki i neuvjerljivi. Još prije pet godina su vlada premijera Plenkovića i Hrvatska narodna banka objavili "strategiju" uvođenja eura i ponavlja se kako se Hrvatska obvezala uvesti euro već pristupom u EU. Tačno – i netačno. Jedino Danska i svojevremeno Velika Britanija nisu imale tu klauzulu. Ipak, u EU dovoljno pragmatični da baš nigdje ne piše kad se to treba dogoditi.
Drugi argument je kako ionako svi "u glavi" računaju u eurima, što je teško vjerovati kad se kupuje kila jabuka. No to je onda i priznanje vlastitog poraza i nesposobnosti da se stekne i međunarodno povjerenje u domaći novac. Tu se onda tvrdi i kako će s eurom i krediti biti povoljniji. To zapravo manje ima veze s vrstom novca nego s kalkulacijom dobiti i povjerenjem banaka u (prezadužene) Hrvate.
Stroga pravila za stabilnost eura
Često se čuo i argument kako će s eurom sve biti jednostavnije za strane investitore i turiste. Ali, ne govori se štA građani Hrvatske imaju od toga što je stranim firmama i trgovačkim lancima tako još jednostavnije obrati vrhnje od poslova u Hrvatskoj. A što se tiče furešta, kad vide da je kafa i u nekoj hrvatskoj rupi na nivou cijene luksuzne kafane evropske metropole, tu bi još moglo biti neugodnih iznenađenja u već ionako problematičnoj potrošnji turista.
Najraširenije objašnjenje za uvođenje eura je uglavnom bilo: euro imaju svi, pa ćemo i mi. To je baš cool, pogotovo onda još i puknuti Nikolu Teslu na kovanice da se naljute komšije.
Možda jedini argument koji ne spada u dječiji vrtić jest kako je Hrvatska previše malena i na vjetrometini kojekakvih utjecaja da bi si mogla priuštiti novčanu samostalnost. Članice Unije (i zone Schengena) Poljska ili Mađarska su bitno veće i samodostatnije tako da si one, barem još neko vrijeme, mogu priuštiti luksuz svojih zlota i forinti.
Ali "malima" i ekonomski slabima nije lako, možda je čak i još teže u strogim okvirima stabilnosti eura. Doduše, već u doba korone – a pogotovo sad dok divljaju cijene energenata - čini se da su gotovo svugdje odletjele kroz prozor baš sve granice novčane discipline – 2% inflacije, 3% novog zaduženja i državni dug najviše 60% BDP-a. No kako će nas rado podsjetiti stanovnici Grčke, Španije ili Portugala, kod "malih" će mnogo prije pokucati čuvari eura i "savjetovati" koje troškove treba rezati: školstvo, zdravstvo, mirovine, tu su i branitelji, a država plaća i Crkvu…
Hrvatska razvojna strategija
Još manje je utješno što je u jednoj Njemačkoj odavno nestalo nepovjerenje u euro. Tek se u zoni eura pokazalo elementarno pravilo svojevrsne gravitacije. "Veliki" i "mali" nisu određeni tek površinom, brojem stanovnika, čak niti prirodnim resursima – kojih i Njemačka praktično jedva ima. Ono što jest odlučujuće su tehnologija, produktivnost i kapital – tu i mi poznajemo uzrečicu "para se na paru lijepi". Uspješna Njemačka privlači i naučnike i stručnjake. Time još povećava produktivnost, baš kao što i njen kapital donosi dobit ulaganjima u Evropi.
Odgovor Hrvatske na te izazove bi valjda trebalo naći u "Nacionalnoj razvojnoj strategiji". Nju su premijer Plenković i ministrica regionalnog razvoja i europskih fondova Nataša Tramišak predstavili prije dvije godine.
Još će vjerovatno dugo biti rasprava o euru u Hrvatskoj. Ako ne u vladi i medijima, onda svakako kod kuće i među prijateljima. Ali i vatrene pristaše i ogorčeni protivnici će se lako složiti u jednom: euro sam po sebi neće riješiti niti jedan problem koji muči Hrvatsku. Odnosno hoće jedan i nipošto malen. Solventnost novca koji će građani Hrvatske imati u svom džepu. Ali to je problem za koji se Zagreb zaklinje da uopće nikad nije niti postojao.
Neučinkovita državna uprava nesposobna za brza i pragmatična rješenja, gigantska mreža lokalne samouprave gdje glavnu riječ ionako vode lokalni moćnici iznad svake sile i zakona… Popis stvarnih problema je veoma dug.
Jedino se može raspravljati, hoće li s eurom doći i novi. Ali po starom običaju će se i oni rješavati "u hodu" i "po sluhu". Građani Hrvatske su već više puta dokazali da su sposobni progutati gotovo sve, a i Brisel ima dovoljno drugih problema. Sad valja vježbati šarmirati i Evropsku centralnu banku u Frankfurtu.
