Nakon godine velikih iznenađenja, predvođenih ruskom invazijom na Ukrajinu, globalnim porastom stope inflacije i propašću kriptovaluta, kakva će biti 2023.?
Na ovu vrstu kratkoročnog pitanja teško je odgovoriti. Posljedice globalnih događaja mogu se širiti tako brzo i nepredvidivo.
No, posljednjih 12 mjeseci istaknulo je jedan veliki trend koji će oblikovati ono što će se dogoditi sljedeće, 2023. i kasnije: pad Rusije.
Ko će na kraju kontrolirati rusko nuklearno oružje?
Ruska agresija nije ništa novo, piše Simon Johnson, bivši glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda, za Los Angeles Times.
Moskva napada druge zemlje od sredine 1990-ih. Okupirala je dijelove ukrajinske teritorije još 2014. godine.
No, brutalnost ruskih napada u Ukrajini od prošlog februara i posljednja faza, uništavanje civilne energetske infrastrukture, naširoko se smatra ravnim ratnom zločinu.
Malo je vjerovatno da će to promijeniti tok rata, koji Rusija gubi.
U široj slici, Rusija je ponovo ušla u razdoblje pada tokom kojeg će imati ograničen pristup zapadnim ulaganjima, tehnologiji ili robi široke potrošnje.
Ruska su se carstva srušila i prije (1917-1918) i ponono nakon raspada Sovjetskog Saveza (1989-1991).
U oba slučaja, kolapsu je trebalo neko vrijeme da se pokrene. Onda se pokazalo da je to totalni kolaps.
Naravno, historijski gledano, Rusija je također uspjela ponovo uspostaviti kontrolu tokom vremena. A tokom 1990-ih u tome je imala veliku pomoć zapadnih kompanija.
I ovoga puta treba očekivati dugu borbu za vlast unutar Rusije s ozbiljnim egzistencijalnim rizicima za svijet. Uključujući i to ko će na kraju kontrolirati rusko nuklearno oružje.
Ali, direktniji ekonomski učinak odrazit će se na svjetsko energetsko tržište.
Potražnja za ruskim gorivima znatno pala
Potražnja za ruskim fosilnim gorivima znatno je pala. Prije invazije na Ukrajinu 2022., Rusija je proizvodila oko 10,8 miliona barela nafte dnevno. Od toga je oko 8 miliona izvezeno u obliku sirove nafte ili rafiniranih proizvoda.
Oštar pad ruske privredne aktivnosti znači da je više nafte dostupno za izvoz. Međutim, Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici sada kupuju sirovu naftu od drugih dobavljača. Isto će vrijediti i za rafinirane proizvode od februara 2023.
Međunarodna agencija za energiju predviđa da će ruski izvoz nafte pasti na oko 6 miliona barela dnevno tokom 2023.-2024.
Srednjoročno gledano, Indija bi mogla kupiti 1-2 miliona barela. Kina bi mogla "popiti" ostatak - pod pretpostavkom da obje zemlje žele postati ovisnije o zlonamjernom i nepouzdanom partneru.
Kupovina Indije, Kine i nekoliko drugih država još uvijek mogu rezultirati velikim slobodnim novčanim tokom i poreznim prihodima za Rusiju.
Uložit će u proizvodnju i kupovinu oružja
Ko god vodi Rusiju, velik dio tih prihoda uložit će u proizvodnju i kupovinu oružja. Uključujući projektile kojima može pogoditi veliki broj država s velike udaljenosti.
Zemlje članice NATO-a su donekle zaštićene prijetnjom odmazde, Ali, može se očekivati da će se Rusija uključiti u sabotaže i druge napade koji se mogu odraziti na zapadnu energetsku infrastrukturu i slične ranjive strateške ciljeve.
Tokom Hladnog rata, Sovjetski Savez je pazio da ne napadne zapadnu Europu i SAD previše direktno (i obrnuto).
Umjesto toga, obje su strane koristile proxy ratove i druge oblike pritiska.
Ovaj put, međutim, treba očekivati mnogo direktnije sučeljavanje.
Ruska se elita satjerala u kut s bizarnim skupom uvjerenja — desničarskim nacionalizmom na "steroidima" — i oružjem dugog dometa. Popuštanje ovim ekstremistima samo će ih ohrabriti da uzmu više.
Potreba da se tokom vremena ograniči koliko gotovine Rusija može potrošiti na agresiju razlog je zašto je ograničenje cijena izvoza ruske nafte toliko važno.
Potrebne su daljnje mjere
Dosadašnji dokazi govore da ovo funkcionira kako je zamišljeno.
Ali, potrebne su daljnje mjere, uključujući ubrzana ulaganja u obnovljivu energiju kako bi se smanjila svjetska potražnja za naftom.
Ako države nastave ovisiti o Rusiji i njezinim saveznicima u kartelu OPEC+, mogućnost poremećaja ekonomija ostat će velika. Sada postoji hitna sigurnosna dimenzija energetske tranzicije.
Visoka inflacija u 1970-ima imala je više uzroka. Počevši od skučenih ekonomija u 1960-ima i Vijetnamskog rata. Ali, problemi su pogoršani s dva šoka sa cijenama nafte, 1973. i 1979.
Članice OPEC+ shvataju da imaju moć to učiniti ponovo, u vrijeme koje sami odaberu - ili sljedeći put kad Rusija zatraži uslugu.
Potražnja i ponuda nafte prilično ne reagira na cijene nafte u kratkom roku. Međutim, historija prilično reagira tokom period od pet do 10 godina.
U 2023. i kasnije, Zapad se mora intenzivnije usredotočiti na smanjenje potražnje za fosilnim gorivima, posebno naftom, i povećanje ponude alternativnih izvora energije izvan kontrole Rusije i OPEC-a.
